Udruženje građana “Ne diskriminacija – Ne mobing” obratilo se Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove i Federalnoj upravi za inspekcijske poslove sa zahtjevom za zaštitu radnice od diskriminacije, odnosno njenog posebno zabranjenog oblika – viktimizacije. Uslijedili su odgovori koji, nažalost, potvrđuju ono na šta godinama upozoravamo: ne postoji stvarna volja da se izvrši inspekcijski nadzor i pruži efikasna zaštita radnicima.
Kantonalna inspekcija rada dostavila je obavijest u kojoj se proglašava nenadležnom za postupanje.
Umjesto obrazloženja zbog čega smatra da nije nadležna, u dopisu se šturo navode odredbe Zakona o upravnom postupku koje propisuju da organ po službenoj dužnosti vodi računa o svojoj nadležnosti i da će, ukoliko utvrdi da nije nadležan, predmet dostaviti nadležnom organu. Time se otvara pitanje kako inspekcija rada može smatrati da nije nadležna za zaštitu radnika od diskriminacije u radnim odnosima, a naročito od viktimizacije – oblika diskriminacije koji se javlja upravo u vezi sa ostvarivanjem prava iz rada.
Samo Bunt je ranije pisao o inspekcijama rada koje su se proglašavale nenadležnim i u slučajevima isplate dijela plate “u koverti”, nepravilnog obračuna toplog obroka i drugih ozbiljnih povreda radnih prava. Podnesena je i prijava Federalnoj inspekciji rada,uz očekivanje da postupi u okviru svojih zakonskih ovlaštenja. Ipak, odgovor federalne inspekcije nije bio ništa drugačiji.
Postupajuća federalna inspektorica pozvala se na odredbu člana 12. Zakona o radu, navodeći da radnik zaštitu svojih prava može tražiti kod poslodavca, odnosno pred nadležnim sudom. Kako je naša članica već pokrenula sudski postupak, inspektorica je zaključila da se radi o ostvarivanju privatnog prava te da nema osnova za dalje postupanje inspekcije.
Kantonalna inspekcija odbija postupati jer smatra da nije nadležna. Federalna inspekcija odbija postupati jer je pokrenut sudski postupak. No, sud ne odlučuje o pitanju iz upita Udruženja građana “Ne diskriminacija – Ne mobing”. Sudski postupak vodi se radi zaštite od diskriminacije i mobinga, a prijava upućena inspekcijama odnosi se na poseban oblik diskriminacije – viktimizaciju, koja je izričito zabranjena Zakonom o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine.
Član 18. pomenutog zakona propisuje da je viktimizacija svaki oblik nepovoljnog postupanja prema osobi koja je u dobroj vjeri prijavila ili namjerava prijaviti diskriminaciju, učestvovala u postupku zaštite od diskriminacije, svjedočila diskriminaciji, odbila izvršiti diskriminatoran nalog, pružila informacije ili dokaze ili na drugi način doprinijela zaštiti od diskriminacije. Viktimizacija nastupa upravo nakon što žrtva odluči koristiti zakonom propisane mehanizme zaštite svojih prava. Ona predstavlja posebno težak, odnosno kvalifikovani oblik diskriminacije, jer se osoba kažnjava zbog toga što je tražila zaštitu od nezakonitog postupanja. Upravo zbog toga, zakonodavac je viktimizaciji dao poseban značaj.
Zakon o zabrani diskriminacije dalje propisuje da su, u skladu s općim pravilima postupka, sudovi i drugi nadležni organi dužni preduzeti sve neophodne mjere kako bi se postupci u kojima se ispituju tvrdnje o diskriminaciji vodili hitno i okončali u najkraćem mogućem roku. A da li se ova zakonska obaveza odnosi i na inspekcije rada? Nesumnjivo da.
Inspekcija rada nije izuzeta od primjene Zakona o zabrani diskriminacije. Naprotiv, svi zakoni, uključujući i Zakon o radu, morali su biti usklađeni sa ovim zakonom, koji predstavlja temeljni propis u oblasti zaštite od diskriminacije. Uprkos tome, stiče se utisak da se viktimizacija u praksi uopće ne prepoznaje kao poseban oblik diskriminacije, niti postoji spremnost nadležnih organa da iskoriste svoja ovlaštenja radi zaštite radnika.
Takav pristup šalje izuzetno opasnu poruku svim zaposlenima: ukoliko prijavite diskriminaciju, možete očekivati dodatne posljedice, a institucije koje bi vas trebale zaštititi proglasiće se nenadležnim ili će odgovornost prebaciti na sudove.
Iako je sudska zaštita važna i nezamjenjiva, ona ne može biti izgovor da inspekcijski organi ne izvršavaju svoje zakonom propisane nadzorne funkcije. Upravo su inspekcije rada prve institucije koje bi morale reagovati kada postoje indicije da poslodavac vrši odmazdu prema radniku zbog korištenja zakonom garantovanih prava.
Ko će zaštititi radnika kada institucije odbijaju da primjenjuju zakone koje su dužne provoditi? Kada će se radnici konačno ujediniti i zajednički zahtijevati da zakoni važe jednako za sve, a ne samo na papiru? Pravo koje se ne štiti u praksi prestaje biti pravo i postaje samo mrtvo slovo na papiru.
