Udruženje „Ne diskriminacija – ne mobing“ iz Tuzle ukazuje na alarmantno nizak broj pokrenutih postupaka protiv odgovornih lica u javnim organima, uprkos sveprisutnim neradu i nezakonitostima u radu
Dana 14. marta 2025. godine, Udruženje građana „Ne diskriminacija – ne mobing“ iz Tuzle uputilo je zahtjeve za pristup informacijama prema Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine – Upravna inspekcija, te Federalnom ministarstvu pravde – Upravni inspektorat.
Cilj ovih zahtjeva bio je da se utvrdi koliki je stvarni obim nadzora koji obavljaju upravne inspekcije, te da se dobije uvid u konkretne rezultate – koliko je uočenih nepravilnosti, kako se reagovalo na iste i da li su izricane ikakve sankcije ili prekršajni nalozi.
Do trenutka pisanja ovog teksta, odgovor je pristigao samo iz Ministarstva pravde BiH.
U dostavljenom rješenju stoji da su u periodu od 1. januara 2023. do 31. decembra 2024. godine podnesena svega tri zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka.
Tri – za cijeli državni nivo u Bosni i Hercegovini, u punih 24 mjeseci.
Za predstavnike Udruženja, ovaj podatak je, kako navode, „poražavajući“.
Imajući u vidu svakodnevne primjere nefunkcionalnosti, kršenja zakonskih procedura, te općeg ignorisanja prava građana od strane javnih institucija, postavlja se pitanje – kako je moguće da je samo tri puta ocijenjeno da postoji osnov za prekršajni postupak?
Još nije zaprimljen odgovor Federalnog upravnog inspektorata, iako je prošlo više od tri sedmice od podnošenja zahtjeva.
Iz Udruženja poručuju da će, ukoliko ovaj organ nastavi ignorisati zahtjev, biti će primorani da se obrate drugostepenom organu zbog šutnje administracije, pa čak i sudu, kako bi ostvarili svoje zakonom propisano pravo na pristup informacijama.
Ovaj slučaj samo je još jedna ilustracija šireg problema – upravni nadzor nad radom javnih organa u Bosni i Hercegovini očigledno nije efikasan mehanizam odgovornosti.
Kada organi nadzora reaguju sporadično, blago i sa zakašnjenjem – kakvu poruku to šalje onima koji krše zakon?
A još važnije – kakvu poruku to šalje građanima?
Jer ako institucije ne kontrolišu jedna drugu, postavlja se pitanje: ko će?
I šta mogu učiniti građani, kada i oni koji bi trebali nadzirati i sankcionisati – ne rade svoj posao?
Odgovor možda leži u istom pitanju koje nas je i dovelo ovdje: da li razlog za ovakav rad javnih organa leži u činjenici da ne snose odgovornost za svoj rad ili nerad?
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na samobunt.com.
