Preminuo je Emir Mešić – naš drug, kolega i član Udruženja.
Dana 12.12.2025. godine Emir je preselio na ahiret.
Zvanično, od teške bolesti.
Stvarno – od sistema.
Jer u Bosni i Hercegovini ljudi poput Emira Mešića ne umiru prirodno. Njih država ubija sporo, planski i „u skladu sa zakonom“. Ovdje se ne puca u zviždače – ovdje se protiv njih vode postupci.
Emir Mešić bio je zaštićeni prijavitelj korupcije. Zviždač. Čovjek koji je odlučio da ne šuti u zemlji u kojoj je šutnja uslov opstanka. Od tog trenutka postao je meta. Počela su omalovažavanja, degradacije, sistematski mobing i montirani disciplinski postupci. Klasičan repertoar institucija kada žele slomiti pojedinca koji im smeta.
Konačni cilj bio je jasan – izbaciti ga iz sistema. Emir je ostao bez posla u Upravi za indirektno oporezivanje. A onda je na scenu stupio sud, ne da zaštiti zakon, već da sve to ozakoni.
U državi u kojoj sudovi često nisu korektiv vlasti, nego njen produženi organ, to i nije iznenađenje.
Emirov predmet završio je kod sutkinje Dragice Miletić, danas penzionisane. Sutkinje koja je, gotovo po pravilu, dobijala predmete protiv UIO-a. Sutkinje čiji su članovi porodice zaposleni upravo u toj instituciji. U normalnoj pravnoj državi – razlog za izuzeće. U BiH – razlog da predmet bude „sigurno riješen“.
Tako se ubija čovjek u ovoj zemlji.
Ne presudom pravde, nego presudom sistema.
Emir je smetao. Kao što smetaju svi koji prijavljuju nepravilnosti, koji se ne mire s nepravdom, koji ne pristaju da budu dio koruptivne šutnje. Onog trenutka kada je progovorio, pokrenuta je odmazda. Dobro uhodana, organizovana i bez imalo straha od odgovornosti.
I uprkos svemu, Emir nije bio čovjek gorčine. Godinama je nosio svoju borbu dostojanstveno. Nikada se nije žalio. Bio je oslonac drugima, često i onima čiji su problemi bili neuporedivo manji od njegovih.
Kada je postao član našeg Udruženja, već je bio bez posla i spremao tužbu. Nije se predavao. Bio je pun ideja i vjere da borba ima smisla. Slogan naše stranice – „pogledaj – progledaj“ – upravo je Emir osmislio. Bio je to njegov način da ljudima kaže ono što je i sam živio: istina postoji, ali se mora htjeti vidjeti.
A onda – dijagnoza. Rak.
Bolest koja rijetko dolazi sama. Bolest koju hrane godine stresa, poniženja, nepravde i institucionalnog nasilja. Posebno u zemlji u kojoj sudske odluke znaju biti posljednji udarac, a ne zaštita prava. Drugostepena odluka Suda BiH u Emirovom slučaju bila je upravo to – tačka nakon koje je postalo jasno da sistem nema namjeru stati.
Danas je jedna žena ostala bez muža.
Troje djece bez oca.
Bez svog babe.
A sistem? Sistem nastavlja dalje, bez trunke odgovornosti.
Zato ovo nije samo oproštaj. Ovo je javno svjedočenje.
Svima koji se nazivaju „institucijama“, „sistemom“, „državom“ – neka vam je na čast. Jer kada uništite zviždača, niste odbranili poredak, nego ste pokazali njegovu trulež. Kada slomite čovjeka koji je prijavio korupciju, postajete saučesnici. A često i direktni krivci.
Ovaj sistem decenijama ubija i protjeruje one koji mu ne pristaju. One koji se usuđuju biti pošteni.
Ali neka znaju:
Dosta je.
Emira Mešića nećemo zaboraviti. Nećemo oprostiti. I nećemo šutjeti. Sistem koji uništava svoje najhrabrije ljude nema pravo na budućnost. A ovakav sistem – neće još dugo trajati.
Zbog Emira.
Zbog njegove djece.
Zbog svih koji još uvijek vjeruju da istina mora pobjediti.
