Okružni sud u Bijeljini nedavno je potvrdio presudu za mobing protiv Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini, odnosno suspendovane glavne tužiteljke Olge Pantić, što se smatra prvom pravosnažnom odlukom ove vrste protiv rukovodioca jedne pravosudne institucije u BiH. Sud je utvrdio da je zaposlenica Danka Prodanović bila izložena dugotrajnim pritiscima, poniženjima i sistematskom uznemiravanju koje je narušilo njeno dostojanstvo i zdravlje.
Sličan epilog dobio je i slučaj iz Tuzle. Nakon višegodišnje borbe, Opštinski sud u Kalesiji utvrdio je da su institucije Tuzlanskog kantona nad Ivanom Jukićem, pomoćnikom ministra, vršile mobing gotovo četiri godine. Prema presudi, bio je izložen takozvanom „sindromu praznog stola“ – ostavljen bez radnih zadataka i profesionalno marginalizovan.
Iako ove presude predstavljaju rijetke primjere u kojima institucije priznaju postojanje mobinga, one istovremeno otkrivaju dublji problem – da zaštita radnika u praksi dolazi sporo, često tek nakon dugotrajnih sudskih procesa, dok posljedice po žrtve ostaju ozbiljne i dugoročne.
Jer, za mnoge koji odluče prijaviti korupciju ili nezakonitosti, epilog nije sudska zaštita, već pritisci, degradacija i gubitak posla. Jedan od takvih slučajeva je i priča Samira Nuhbegovića, bivšeg rukovodioca Službe za kontrolu u KJKP VIK, koji je svojim prijavama koruptivnih i nezakonitih radnji u preduzeću spasio najmanje 200.000 maraka javnog novca. Umjesto zahvalnosti, dobio je otkaz.
Nuhbegović je još 2019. godine počeo ukazivati na nepravilnosti u radu preduzeća. Umjesto institucionalne zaštite, uslijedili su pritisci koji su se vremenom pojačavali – od preopterećenosti poslom i oduzimanja ovlasti, do omalovažavanja i pokušaja diskreditacije.
Sve je kulminiralo 11. jula 2025. godine, kada je dobio otkaz.
„Trenutno imam dva sudska procesa u toku. Jedan je pokrenut 18. juna po Zakonu o zaštiti prijavitelja korupcije, a drugi se odnosi na nezakoniti otkaz. Do sada se sud ni u jednom slučaju nije očitovao i prvo ročište još nije zakazano“, kaže Nuhbegović.
Dodaje da status zaštićenog prijavitelja u praksi ne pruža stvarnu sigurnost.
„Na papiru imate zaštitu, ali u stvarnosti ste prepušteni sami sebi“, upozorava.
Njegov slučaj otvara pitanje koliko su zakonski mehanizmi u Bosni i Hercegovini zaista funkcionalni. Iako postoje propisi koji bi trebali štititi radnike i prijavitelje korupcije, njihova primjena je spora, a institucije često izostaju kada je zaštita najpotrebnija.
Sistem koji postoji samo na papiru
Upravo zbog takvih slučajeva, u Federaciji BiH pokrenuta je inicijativa za donošenje posebnog zakona o zaštiti od uznemiravanja na radu. Inicijativu su pokrenula udruženja i sindikati predvođeni Udruženjem „Stop mobbing“.
Predsjednica udruženja Anica Ramić i sama je prošla kroz sličnu borbu. Nakon što je prijavila korupciju u zdravstvenoj ustanovi, bila je izložena dugogodišnjem mobingu, ali je na kraju sud presudio u njenu korist.
„Zakon mora donijeti stvarnu zaštitu, a ne samo formalna rješenja“, ističe Ramić.
Prema podacima ovog udruženja, problem je široko rasprostranjen – čak 72 posto žena u Federaciji BiH navodi da je doživjelo neki oblik nasilja na radnom mjestu, dok je u Republici Srpskoj taj procenat 57 posto.
Strah jači od zakona
Ipak, uprkos alarmantnim podacima, veliki broj slučajeva nikada ne bude prijavljen.
Ramić pojašnjava da mnogi radnici ne poznaju svoja prava niti način prijave uznemiravanja na radnom mjestu, a poslodavci rijetko ulažu napore u edukaciju zaposlenih. Čak i oni koji znaju svoja prava često se ne usuđuju prijaviti zlostavljanje zbog straha od gubitka posla ili otežanog napredovanja.
Takođe, Zakon obavezuje poslodavce da uvedu interne pravilnike i formiraju komisije za zaštitu, ali u praksi te komisije često postoje samo na papiru i podložne su uticaju poslodavca. Nedostatak nezavisnosti i spori sudski postupci ostavljaju žrtve nezaštićenim i dodatno izloženim stresu.
Upravo to pokazuje i slučaj Jelene, 35-godišnje administrativne radnice iz Bijeljine. Radila je u privatnoj firmi koja se bavila računovodstvom i finansijskim savjetovanjem. Početak njene karijere bio je obećavajući, ali ubrzo je primijetila promjene u ponašanju nadređenih. „Isprva su to bile sitnice – ignorisanje mojih prijedloga na sastancima, prebacivanje mojih zadataka na kolege bez objašnjenja, pa čak i ismijavanje mojih ideja pred klijentima. No, kako je vrijeme prolazilo, situacija je postajala sve ozbiljnija. Nadređeni je često koristio sarkastične komentare o mom izgledu i sposobnostima. Nakon šest mjeseci psihološkog pritiska, dala sam otkaz jer moje mentalno i fizičko zdravlje bilo je ugroženo“, kaže Jelena za BUKU.
Iako je bila svjesna svojih prava, znala je da bi proces dokazivanja uznemiravanja bio dugotrajan i iscrpljujući. „Znam da zakon postoji, ali u praksi je teško dokazati uznemiravanje i mobing. Mnogi radnici šute jer se boje gubitka posla.“
Formalna kontrola bez suštine
Institucije, s druge strane, uglavnom djeluju formalno.
U Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova za BUKU kažu da je u 2025. pokrenut samo jedan postupak zbog uznemiravanja na radu, koji je okončan obustavom jer kompromis nije bio moguć. U 2024. rješavano je šest sličnih postupaka, od kojih je samo jedan završen sporazumom, dok su ostali obustavljeni.
Inspekcijski nadzor nad primjenom Zakona o uznemiravanju na radu u RS sprovodi inspekcija rada u sastavu Republičke uprave za inspekcijske poslove. Za kršenje odredbi ovog zakona predviđene su i novčane kazne, do 12.000 KM za poslodavce i odgovorna lica.
Radnici u Republici Srpskoj rijetko se obraćaju Inspektoratu rada zbog uznemiravanja i mobinga, rečeno nam je u ovoj instituciji, jer nadzor uglavnom ima formalni karakter: “Inspektori provjeravaju da li poslodavci imaju propisane procedure i opšte akte o zaštiti od uznemiravanja, ali ne ispituju stvarne slučajeve verbalnih prijetnji, ponižavanja ili drugih oblika mobinga”.
Kazne se odnose isključivo na nepoštovanje procedura – 3.000 KM za poslodavca i 300 KM za odgovorno lice – dok stvarna zaštita i sankcionisanje uznemiravanja ostaje u nadležnosti sudova. Time su mogućnosti radnika za pravnu zaštitu vrlo ograničene.
Slučajevi iz Bijeljine, Tuzle i Sarajeva jasno pokazuju isti obrazac. Mobing i pritisci postoje u različitim sektorima, ali institucionalna reakcija dolazi sporo i najčešće tek nakon dugotrajnih borbi.
Za one koji odluče progovoriti, to znači godine neizvjesnosti, finansijsku nesigurnost i narušeno zdravlje.
Zato ove priče nisu samo pojedinačni slučajevi, već upozorenje da sistem još uvijek ne štiti dovoljno one koji imaju hrabrosti da istupe.
Dok se to ne promijeni, poruka radnicima ostaje jasna: govoriti istinu u Bosni i Hercegovini i dalje ima visoku cijenu.
Tatjana Čalić/Byka: https://6yka.com/bih/mobing-u-bih-presude-otkazi-zvizdaci/
