Akademik Mevludin Hasanović je profesor, doktor medicinskih nauka, specijalista neuropsihijatar, subspecijalista socijalne psihijatrije i subspecijalista psihoterapije. Predsjednik je Udruženje EMDR terapeuta u Bosni i Hercegovini i predsjednik Saveza psihoterapijskih udruženja u Bosni i Hercegovini. U razgovoru za Samo Bunt, akademik Hasanović govori o ulozi institucija i stručne javnosti u sprečavanju i prevenciji mobinga te o ulozi medicine u tretmanu mobinga i njegovim psihološkim, zdravstvenim, porodičnim i društvenim posljedicama.
“Iza svakog predmeta postoji čovjek. Procedura je nužna, ali procedura koja zanemaruje zdravlje, dostojanstvo i rizik ozbiljne štete prestaje ispunjavati svoju zaštitnu svrhu”, kaže akademik Hasanović u razgovoru za Samo Bunt.
Govoreći o hroničnom pritisku koji stvara opterećenje i ostavlja trajne posljedice na mentalno i fizičko zdravlje, o toksičnoj radnoj sredini i strahu s posla koji se prelivaju u domove i razaraju odnose, akademik Halilović daje odgovore na pitanja o institucionalnoj i društvenoj odgovornosti te ulozi medicine i ljekara.
Kada govorimo o mobingu, često ga svodimo na konflikt između dvije osobe na radnom mjestu. Iz perspektive psihijatrije, koliko je takvo pojednostavljivanje pogrešno? Da li je mobing zapravo ozbiljan psihosocijalni problem koji može ostaviti posljedice na mentalno i fizičko zdravlje čovjeka?
Mobing nije običan konflikt. Konflikt može biti povremen i ravnopravan, dok mobing podrazumijeva ponavljano i sistematsko negativno postupanje, često uz neravnotežu moći i otežanu mogućnost žrtve da se zaštiti. To je ozbiljan psihosocijalni rizik povezan s depresijom, anksioznošću, poremećajima spavanja i drugim zdravstvenim posljedicama.
Šta se događa sa čovjekom koji je mjesecima ili godinama izložen ponižavanju, izolaciji, profesionalnom omalovažavanju, uskraćivanju posla, stalnim pritiscima ili disciplinskim postupcima? Može li organizam dugotrajnu izloženost takvom stresu „zapamtiti“ i pretvoriti je u ozbiljnu i hroničnu bolest?
Dugotrajni stres može ostaviti biološki trag. Organizam ga ne „pamti“ doslovno, ali hronična aktivacija stresnih sistema može stvarati tzv. alostatsko opterećenje – kumulativno opterećenje neuroendokrinog, autonomnog, metaboličkog i imunološkog sistema. To povećava vulnerabilnost za mentalne i neke somatske bolesti.
Koliko su opasne toksične radne sredine u kojima strah postane osnovni mehanizam upravljanja zaposlenima? Možemo li govoriti o svojevrsnoj „epidemiji“ straha koja se ne vidi odmah, ali dugoročno proizvodi ozbiljne posljedice?
Toksična radna sredina zasnovana na strahu ozbiljan je zdravstveni i organizacijski rizik. O „epidemiji straha“ možemo govoriti metaforički, ali ne kao medicinskoj dijagnozi. Takva kultura povećava stres, šutnju zaposlenih, izostanke, greške i smanjuje povjerenje u instituciju.
Posebno nas zanima jedna dimenzija o kojoj se mnogo manje govori: žrtva mobinga ne ostavlja svoje probleme na radnom mjestu. Koliko ono što čovjek doživi na poslu prenosi u vlastiti dom – na supružnika, djecu i druge članove porodice?
Posao se psihološki često prenosi kući. Sistematski pregled iz 2024. pokazao je da je workplace bullying direktno ili indirektno povezan s poremećajem porodičnog funkcioniranja, naročito preko negativnih emocija, iscrpljenosti i konflikta posao–porodica.
Može li se onda govoriti o svojevrsnom lancu posljedica: ono što poslodavac ili nadređeni proizvede kod jednog radnika, taj radnik nesvjesno prenosi u porodicu, supružnik dalje na svoje radno mjesto, a djeca u školu, obdanište ili na fakultet? Koliko je, iz Vaše stručne perspektive, opravdano posmatrati mobing i kao društveni, a ne samo individualni problem?
Da, postoji efekat prelijevanja, ali ga ne treba prikazivati kao neizbježan lanac. Stres jednog člana može utjecati na supružnika i djecu, a porodični stres ponovo na posao ili školu. Zato je mobing opravdano posmatrati kao individualni, porodični, organizacijski i društveni problem.
Kada osoba zbog dugotrajnog pritiska počne imati probleme sa spavanjem, koncentracijom, pamćenjem, raspoloženjem, anksioznošću, probavnim tegobama ili drugim psihosomatskim simptomima, gdje prestaje „običan stres“, a gdje počinje ozbiljno narušavanje zdravlja?
Granica nije jedan simptom niti jedan laboratorijski nalaz. Ozbiljno narušavanje zdravlja počinje kada simptomi postanu trajni, intenzivni, remete svakodnevno, porodično i/ili profesionalno funkcionisanje ili zadovolje kriterije za psihički ili tjelesni poremećaj. Nesanica, anksioznost i kognitivne smetnje nakon dugotrajnog mobinga treba shvatiti ozbiljno.
Koliko je važno da ljekar kod ovakvih pacijenata ne posmatra samo simptome, nego i okolnosti u kojima su ti simptomi nastali? Drugim riječima, može li se čovjek liječiti od posljedica, a da se istovremeno potpuno zanemari izvor problema?
Kontekst je ključan. Liječenje samo nesanice, anksioznosti ili depresivnosti, uz potpuno zanemarivanje trajnog izvora stresa, često je nedovoljno. Savremene World Health Organization -WHO (Svjetska zdravstvena organizacija – SZO) smjernice upravo naglašavaju intervencije koje mijenjaju štetne uslove rada, a ne samo prilagođavaju radnika štetnom okruženju.
Koliko je teško utvrditi vezu između dugotrajnog stresa na radnom mjestu i nastanka ili pogoršanja bolesti? I gdje je granica između onoga što medicina može stručno tvrditi i onoga što bi bilo neodgovorno pripisati isključivo mobingu?
Vezu je moguće stručno procjenjivati, ali je rijetko moguće dokazati sa apsolutnom sigurnošću. Procjenjuju se vremenska povezanost, intenzitet i trajanje izloženosti, ranije zdravstveno stanje, drugi faktori rizika, razvoj simptoma i alternativna objašnjenja. Medicina može reći da je radni stres značajno doprinio bolesti ili njenom pogoršanju; neodgovorno je svaku bolest pripisati isključivo mobingu.
Kada ljekar tokom liječenja utvrdi da je pacijent izložen mobingu, ozbiljnom uznemiravanju ili drugim oblicima pritiska na radnom mjestu, da li on, osim profesionalne obaveze prema pacijentu, ima i određenu etičku ili društvenu odgovornost da reaguje prema institucijama koje mogu spriječiti daljnju štetu?
Ljekar ima obavezu liječiti, dokumentovati, upozoriti pacijenta na zdravstveni rizik i pomoći mu/joj da se zaštiti. Međutim, medicinska povjerljivost ostaje temelj: vanjsko prijavljivanje mora imati saglasnost pacijenta ili poseban zakonski/etički osnov.
Da li biste smatrali opravdanim da ljekar, uz saglasnost pacijenta i u okviru zakonskih mogućnosti, o utvrđenim okolnostima obavijesti inspekciju rada, Ombudsmena za ljudska prava ili drugu nadležnu instituciju? Da li bi takva praksa mogla značajno doprinijeti tome da se mobing počne ozbiljnije tretirati kao društveni problem?
Uz informirani pristanak pacijenta i u okviru zakona, takvo obraćanje može biti opravdano. Ljekar može dokumentovati zdravstvene posljedice i prijavljene okolnosti te preporučiti obraćanje inspekciji, Ombudsmenu ili drugom nadležnom tijelu. Važno je da ljekar medicinski procjenjuje posljedice i povezanost, a ne da sam donosi pravnu presudu da je mobing „dokazan“.
Šta se događa kada institucije od žrtve traže da sama, dok je već psihički i fizički iscrpljena, vodi višegodišnju borbu protiv sistema? Može li takav institucionalni odgovor dodatno pogoršati njeno zdravstveno stanje?
To može dovesti do sekundarne viktimizacije. Ako iscrpljena osoba godinama mora dokazivati ono što joj se dogodilo, ponavljati traumatska iskustva i živjeti u neizvjesnosti, institucionalni proces može postati novi stresor i dodatno pogoršati zdravstveno stanje.
Koliko je opasna situacija u kojoj se protiv osobe koja ukazuje na nezakonitosti istovremeno pokreću različiti postupci, vrši profesionalni pritisak ili joj se šalje poruka da će zbog prijavljivanja problema imati posljedice? Može li takav obrazac kod drugih zaposlenih proizvesti strah i dovesti do toga da prestanu prijavljivati nezakonitosti?
Odmazda prema osobi koja prijavljuje nepravilnosti posebno je opasna. Ona ne pogađa samo prijavitelja nego šalje upozorenje svim posmatračima. Strah od profesionalnih posljedica dokazano je važan razlog zbog kojeg zaposleni ne prijavljuju nepravilnosti.
Ako jedan radnik zbog straha od otkaza, disciplinskih postupaka, izolacije ili drugih posljedica odluči da prešuti nezakonitost kojoj svjedoči, koliko tada mobing prestaje biti samo pitanje odnosa između žrtve i zlostavljača i postaje mehanizam kojim se održava šutnja u čitavoj instituciji?
Tada mobing prestaje biti samo interpersonalni problem i može postati instrument organizacijske kontrole i šutnje. Ako zaposleni nauče da se prijavljivanje kažnjava, institucija gubi unutrašnje mehanizme korekcije.
Možemo li onda reći da društvo koje ne štiti radnika koji prijavljuje nezakonitosti zapravo šalje poruku svim ostalim radnicima da je sigurnije šutjeti nego govoriti istinu? Kakve dugoročne posljedice takva poruka može imati na vladavinu prava i funkcionisanje institucija, i na samu psihu ljudskih bića?
Da. Poruka „sigurnije je šutjeti” dugoročno razara povjerenje, profesionalnu etiku i institucionalnu odgovornost. Psihološki proizvodi bespomoćnost, cinizam, moralnu povredu i povlačenje; društveno povećava mogućnost da nepravilnosti ostanu neotkrivene.
U svojoj praksi susrećete ljude koji zbog dugotrajnog pritiska na radnom mjestu dolaze do granice psihičke izdržljivosti. Šta biste poručili institucijama koje takve slučajeve posmatraju samo kroz administrativne procedure, disciplinske predmete i formalne rokove, a zanemaruju čovjeka koji se nalazi iza tog predmeta?
Institucijama bih poručio: iza svakog predmeta postoji čovjek. Procedura je nužna, ali procedura koja zanemaruje zdravlje, dostojanstvo i rizik ozbiljne štete prestaje ispunjavati svoju zaštitnu svrhu.
Da li institucija koja zna da je određena osoba zdravstveno ugrožena, a istovremeno nastavlja sa pritiscima, postupcima ili drugim radnjama koje mogu dodatno pogoršati njeno stanje, ima veću odgovornost upravo zbog toga što je upoznata sa posljedicama?
Saznanje o zdravstvenoj ugroženosti povećava etičku odgovornost da se spriječi predvidiva dodatna šteta. To ne znači automatski pravnu krivicu, ali ignorisanje poznatog zdravstvenog rizika zahtijeva posebno ozbiljno opravdanje i procjenu.
Šta kao psihijatar i stručnjak smatrate da bi država, poslodavci i institucije morali promijeniti u svom odnosu prema mobingu?
Šta bi bio prvi konkretan korak kojim bismo pokazali da zaštita mentalnog zdravlja radnika nije deklaracija, nego stvarna obaveza društva?
Prvi korak je da se mobing i drugi psihosocijalni rizici tretiraju kao pitanje sigurnosti i zdravlja na radu, a ne kao privatni problem zaposlenog. Potrebni su nezavisni kanali prijave, zaštita od odmazde, brza procjena, odgovornost rukovodilaca i organizacijske intervencije. To je u skladu s aktuelnim WHO/SZO i ILO pristupom mentalnom zdravlju na radu.
Kada kao ljekar pred sobom imate osobu kod koje prepoznajete ozbiljno psihičko opterećenje povezano sa okolnostima na radnom mjestu, osjećate li i profesionalnu i ljudsku obavezu da upozorite društvo da iza administrativnog izraza „radni spor“ ili „disciplinski postupak“ obično stoji ljudsko biće čije je zdravlje ozbiljno ugroženo?
Da, postoji snažna profesionalna i etička obaveza upozoravati na zdravstvenu dimenziju ovih procesa. Izrazi poput „radni spor” ili „disciplinski postupak” administrativno su neutralni, ali njihov psihološki učinak na konkretnog čovjeka može biti veoma ozbiljan.
Da li ste imali iskustvo vještačenja? Kako sudovi tretiraju mišljenja i nalaze, vještačenja?
Ja nisam lično nikada vještačio nekoga po pitanju mobinga, jer mi sudsko vještačenje nije uža specijalnost ali osnovni prioncip tokom vještačenja je da u sudskom vještačenju ključna je objektivnost. Vještak treba procijeniti dijagnozu, funkcionalno oštećenje, vremensku i medicinsku povezanost s radnim okolnostima i druge moguće uzroke; pravnu kvalifikaciju mobinga donosi sud, ne psihijatar. Kvalitetno obrazloženo, dokumentovano i metodološki jasno vještačenje ima najveću dokaznu vrijednost.
Koje su faze oporavka od mobinga? Kako se gradi poticajno okruženje za oporavak?
Oporavak obično uključuje zaustavljanje ili smanjenje izloženosti, stabilizaciju simptoma, ponovno uspostavljanje sna i osjećaja sigurnosti, psihoterapijski rad, vraćanje samopouzdanja i postepeni povratak profesionalnom i socijalnom funkcionisanju. Bez sigurnog okruženja liječenje je znatno teže.
Koji su potencijalni i mogući načini socijalizacije ljudi koji su preživjeli mobing?
Socijalizaciju treba graditi postepeno: podrška porodice, pouzdani prijatelji, grupe podrške, psihoterapija, fizička aktivnost, društvene aktivnosti i siguran povratak radnom okruženju. Cilj nije samo povratak na posao nego obnova povjerenja u ljude i vlastitu kompetentnost.
Kako društvo i institucije mogu da omoguće pravedan tretman ljudi koji proživljavaju mobing?
Pravedan tretman zahtijeva brzu, nezavisnu i nepristrasnu proceduru; zaštitu od odmazde; povjerljivost; dostupnu zdravstvenu i pravnu pomoć; razumno prilagođavanje radnog mjesta i odgovornost za dokazane zloupotrebe. Najvažnije je da sistem ne pita samo „da li je procedura provedena“, nego i „jesmo li spriječili daljnju štetu čovjeku?“ WHO danas izričito preporučuje da se psihosocijalni rizici rješavaju prvenstveno mijenjanjem štetnih organizacijskih uslova”.
Najčvršći savremeni naučni zaključak je: mobing nije dijagnoza, ali jeste ozbiljan psihosocijalni stresor i faktor rizika za narušavanje mentalnog, fizičkog, porodičnog i profesionalnog funkcionisanja. Longitudinalna istraživanja povezuju izloženost mobingu s kasnijim problemima mentalnog zdravlja, a postoje i podaci o povećanom kardiovaskularnom riziku. Ipak, kod pojedinca uzročnost uvijek treba procjenjivati pažljivo i multifaktorijalno.
