Ifet Feraget, advokat, u razgovoru za Samo Bunt govori o dubokim sistemskim i funkcionalnim problemima, narušavanju vladavine prava, pravnoj nesigurnosti i povjerenju građana u pravosudni sistem.
Problematizujući nepredvidivost sudskih postupaka, nerazumno duge postupke, kršenje prava na suđenje, proizvoljnu primjenu propisa, Feraget upozorava na odsustvo efikasnih pravnih lijekova, nekažnjivost i izostanak sankcija i ograničen domet evropske prakse.
Da li građani danas, s obzirom na situaciju koja vlada u pravosuđu, mogu predvidjeti kako će sud odlučiti u njihovom predmetu? Koliko na to utiče različita sudska praksa između sudova, odnosno vijeća istog suda? Da li to narušava povjerenje u pravosuđe?
Pa, dobro pitanje. Dakle, to vam je otprilike, ako se prebacimo na teren medicine, kao kada bi vam ljekar rekao da on vas može pregledati, ali ne može uspostaviti dijagnozu. Naravno, postoje takve situacije kad se radi o nekim rijetkim bolestima i slično. Međutim, kod nas, nažalost, u nekim jako predvidljivim situacijama mi imamo nepredvidljive odluke koje se kose i sa zakonom i sa nekakvim stavovima suda.
Moj odgovor bi bio da građani definitivno ne mogu predvidjeti ishod, a bez obzira ko ih zastupa, vrlo teško mogu predvidjeti, a onda iz toga slijedi nekakav zaključak koji je potpuno logičan. Ja to nazivam, čak i u nekim sudskim postupcima – kao da postoji neka „produžena ruka”. Obično se sudije bune, pa kažu, recimo kada im se traži izuzeće (pošto o tome odlučuje predsjednik suda pa sudija mora dati svoje izjašnjenje), onda kažu kako to nije tačno, kako ne postoji nekakva produžena ruka.
Evo da budem plastičan: jedan vrlo vrijedan predmet koji se vodi već 16 godina, jedan privredni spor. Zamislite, 16 godina traje taj postupak ovdje u Sarajevu, gdje se sudija oglušuje na obavezne upute Kantonalnog suda da odluči o nekim pitanjima od kojih zavisi da li taj postupak uopšte treba biti nastavljen ili ne. I onda dolazimo u situaciju da vodimo postupak 16 godina, a sasvim sigurno se radi o postupku koji je trebao biti pravosnažno okončan za nekih godinu ili dvije dana. I takvih primjera ima jako, jako puno.
I sad, vraćam se na ovo vaše pitanje, dakle kada me klijent pita šta može očekivati, ja sam dužan da izvršim analizu i da dam određenu prognozu. Naravno da ne bih ni preuzeo zastupanje da sam mislio da se to neće povoljno završiti po mog klijenta. Ali evo, nažalost, teško je predvidjeti ishod jer postupak traje 16 godina. Tako da je to jedna situacija koja sasvim sigurno ne šalje neku pozitivnu poruku.
Ili recimo drugi, jedan moj predmet koji traje od 1989. godine. Ja sam advokat od 1990. godine, pa sam taj slučaj preuzeo nakon rata, ali započeo je 1989. godine i oni su još uvijek u fazi izvršnog postupka. E sad zamislite kakvu poruku šaljemo kad se jedan parnični postupak započne 1989! Ja sam ga nakon rata okončao, pravosnažna je presuda u moju korist, nakon toga je pokrenut izvršni postupak prije nekih deset godina i taj postupak je još uvijek u toku i prijeti da nastupi zastara, jer nakon deset godina nastupa zastara i nemate više mogućnosti prinudnog izvršenja. To su neke poruke koje su vrlo negativne. Nešto što se dešava u pravosuđu je uvijek ljudski faktor, uvijek je to neki propust, neažurnost i slično, jer je potpuno neprihvatljivo da nešto traje 37 godina. To je apsurd.
Evo, ja ću vam navesti isto jedan svjež primjer. Pobornik sam toga da, kad se govori o pravosuđu, bolje je vršiti analizu konkretnog slučaja nego se uopšteno osvrtati, koristiti neke floskule tipa “nemamo nezavisno pravosuđe, imamo proizvoljne odluke” itd.
Imamo konkretnu situaciju gdje branim klijenta kojem se stavljaju na teret jako teška krivična djela, dakle optužen je. Sudija koji je preuzeo predmet prije nekih pola godine ili godinu dana, iako sam ga obavijestio da ja recimo taj dan u sedmici već godinama unazad imam obaveze pred Državnim sudom, kaže: „Mene to ne zanima, mi nemamo druge sudnice“, i on meni zakazuje pretres baš taj dan, kad ja mogu biti na suđenju eventualno sat ili sat i po, a preostala 3-4 sata nisam prisutan. Tu se radi o eklatantnom primjeru povrede prava na pravično suđenje.
E sad, vi tu nemate efikasan pravni lijek. Ja sam se obratio i predsjedniku Kantonalnog suda u Sarajevu, rezultat je bio nula. Obratio sam se Advokatskoj komori, koja je tražila da o tome zauzme stav Visoko sudsko i tužilačko vijeće (VSTV), jer se na taj način ugrožava integritet advokature. Imate pravo da vas brani branilac koga ste sami odabrali, bez obzira da li je izabran ili postavljen po službenoj dužnosti. Nakon toga sam se obratio i v.d. predsjednici Državnog suda, koja je obavijestila Kantonalni sud da predmeti ratnog zločina imaju prioritet – a ja već godinama branim u predmetu ratnog zločina – ali sudija Kantonalnog suda kaže: „Pa mene to ne zanima, mi nemamo drugu soluciju“.
S obzirom na to da je jedan od autora te optužnice trenutni predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, dolazim do zaključka da je možda cilj bio da se mene eliminiše iz tog krivičnog postupka. I šta možete očekivati? Ne možete ništa, nemate efikasan pravni lijek. Uputiću apelaciju Ustavnom sudu, ali pravilo je da ni Ustavni sud neće definitivno zauzeti stav po tom pitanju, nego će reći: „Da li je to povreda ili nije, to ćemo moći znati tek po okončanju krivičnog postupka“.
Tako da tu imamo, po mom dubokom uvjerenju, primjere koji ne mogu poslužiti kao potvrda postojanja nezavisnog pravosuđa. Očigledno je da nam se prepliću tehnička pitanja sa vrlo važnim pitanjima prava na pravično suđenje. Da li vi imate sudnicu ili nemate, to je nebitno. Bitno je da sud mora iskazati određenu fleksibilnost prema obavezama branioca. Jer ako ja sudiji kažem da četvrtkom već godinama imam suđenja pred sudom, a on kaže “mene to ne zanima, idemo četvrtkom”, onda ste vi na taj način patentirali jednu mogućnost da bilo kojeg branioca isključite iz predmeta.
Zamislite kad biste to radili tužiocima! Saznate da tužilac ima pretres ponedjeljkom, a vi mu zakažete suđenje upravo ponedjeljkom da on ne može zastupati optužnicu. Pobunio bi se, i sudija bi rekao da moramo tražiti drugi termin. Dakle, nemamo ono što je ključno, a to je jednakost oružja i ravnopravnost stranaka. To su naočigled male stvari, a u stvari pokazuju sa koliko malo pažnje se pristupa rješavanju tako krupnih pitanja. I onda se to odražava na stranku. Vi možete u svakom predmetu se raspitati: „Kad advokat ima suđenje petkom? Odlično, zakazivaćemo petkom.“ A klijent kaže „Odabrao sam da me on brani.“ Sud odgovori: „Pa dobro, vi to riješite na drugi način.“ Na ovako važnim pitanjima sud pada, jer idemo u postupak gdje se čini bitna povreda. Ovdje se radi o predmetu čiji su troškovi na godišnjem nivou nekoliko miliona maraka. U 21. vijeku vi nemate sudnicu? Suditi možemo i u Zetri i u Skenderiji, nije uopšte bitno gdje, ali to ne može biti razlog za kršenje elementarnih prava optuženog.
Smatrate li da postoje, pored ovih o kojima ste sada govorili, još neke određene oblasti u kojima je pravna nesigurnost posebno izražena?
Ja bih mogao nabrajati jako dugo. Generalno govorimo o adekvatnoj primjeni pravila. Pravila postoje da bi se poštovala. Ako je Zakon o parničnom postupku izmijenjen u potpunosti 2003. godine, pa je odredio da se održava jedno pripremno ročište, eventualno dva, i nakon toga idemo u fazu glavne rasprave – kako je onda moguće da pripremno ročište traje 7 godina? Spomenuo sam onaj veliki privredni spor koji traje 16 godina. Nakon što je po mojoj žalbi ukinuta prvostepena presuda, pripremno ročište traje punih sedam godina. Umjesto da sudija u roku od mjesec-dva odradi ono što mu je naložio Kantonalni sud.
Imamo primjer nepoštivanja zakona, ali su vam ruke vezane. Podnosim i krivičnu i disciplinsku prijavu protiv sudije, žalim se predsjedniku suda, tražim izuzeće… Sve su to alati koji nisu dovoljni da zaštitite pravo stranke.
Ili da bude još jasnije, sudija koji je ranije sudio taj predmet donio je šokantnu odluku. U parnici imate tužitelja i tuženog, oni su stranke, nisu svjedoci. Imaju pravo da cijelo vrijeme budu u sudnici. A sudija, prilikom ispitivanja stranaka, kaže: „Tuženi sad napušta sudnicu dok se saslušava tužitelj.“ Pitam na osnovu kojeg pravila, a on kaže: „Pa dobro imamo Evropsku konvenciju“, potpuno proizvoljno, amaterski, neodgovorno, kršeći zakon. Izbaci tuženog iz sudnice.
Ja to prijavim Uredu disciplinskog tužioca, i dobijem odgovor kako „sudija primjenjuje zakon po svom nahođenju“. Deset godina kasnije, ispitujem tadašnjeg glavnog disciplinskog tužioca kao svjedoka. Pitam ga da li je adekvatno reagovao, on kaže: „U pravu ste, tu je trebalo podići disciplinsku tužbu”. To je pitanje svih pitanja. Ako pretpostavimo da ogromna većina sudija i tužilaca časno radi posao, šta ćemo sa onih 5-10 posto? Kako se njih riješiti? Kakva je satisfakcija nekome ko ostvari pravdu nakon 20 godina? Za to vrijeme nemate efikasan alat. Zakon kaže da sudije i tužioci ne odgovaraju za radnje unutar okvira službene dužnosti. Ali ako zakon kaže da stranka ne može biti udaljena iz sudnice, onda to nije okvir dužnosti, to je proizvoljna primjena. Regulator (VSTV) jednom mora podvući crtu i uvesti odgovornost nosilaca pravosudne funkcije za takve zloupotrebe.
Govorimo i o ugrožavanju osnovnih prava, ne samo organizacionom problemu?
Da, ovdje govorimo upravo o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Ako imam problem sa vlasništvom, normalno je očekivati da bude riješen u razumnom roku. Kupio sam stan, imam problem, a postupak traje 20 godina. Kakvu poruku šaljemo? Od tog prava nema ništa.
Ili recimo, budete optuženi 2016. godine, a postupak počne nakon 8 ili 9 godina. Imamo takav slučaj. Sudija onda kaže „moramo ovo ubrzati“. Jesam li ja kriv što vi 9 godina niste okončali postupak i zašto ja da nosim taj teret?
Moramo se ugledati na pozitivne primjere iz Zapadne Evrope. Naše istrage su zatvorene, netransparentne, osumnjičeni ne učestvuje do finala. Čim se otvori istraga, osumnjičenog treba obavijestiti, dati mu priliku da iznese svoje dokaze pred sudijom prije optuženja. Imamo tužioce koji nisu u stanju da razlikuju saobraćajnu nesreću od pokušaja ubistva. Imamo slučaj Memić gdje sam to dokazao, ali nakon pet godina borbe pred Vrhovnim sudom. Zbog čega nije utvrđena odgovornost tih ljudi? Okvir službene dužnosti nije da ubistvo procesuirate kao saobraćajnu nesreću, to je zloupotreba ovlaštenja.
Čemu da se nada građanin ili organizacija civilnog društva koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava i javnog interesa u takvim okolnostima? Na primjer, kada pojedinac ili organizacija uspiju u postupku zaštite svojih prava, ali ostanu bez naknade velikih sudskih troškova?
Pa to je neka proizvoljna odluka suda. Ako je stranka uspjela u postupku, onda joj moraju biti nadoknađeni i troškovi. To je sasvim sigurno proizvoljna primjena prava.
Da li ta različita praksa u pogledu dosuđivanja troškova postupka može obeshrabriti građane i organizacije da uopšte traže sudsku zaštitu i štite ljudska prava pred zakonom?
Gledajte, postavlja se pitanje koliko se sve ovo isplati. Ja imam impozantan broj ljudi s kojima sam se zamjerio u profesionalnom smislu podnoseći krivične prijave protiv sudija i tužilaca. Idem težim putem da zaštitim prava svojih klijenata. Drugi put je da se nikome ne zamjerate, što je finansijski lukrativnije. Ali ako me pitate isplati li se boriti – isplati se. Sve ostaje zapisano. Svaki taj doprinos kad-tad mora dovesti do promjene.
U našem narodu kažu “pravda je spora, ali dostižna”. Da bi se to desilo, moramo svi uporno raditi. Na slučaju Dženana Memića radim 10 godina, i dalje je u toku. Toga ne bi bilo da je Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo radilo svoj posao. Slučaj Davida Dragičevića isto tako dugo traje; Ustavni sud je poništio istragu Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci. Da li ima odgovornosti? Nema je. Gdje nema odgovornosti, nema ni budućnosti. Ali moramo nastaviti ukazivati.
Uzmimo kao hipotetički primjer SLAPP tužbu zbog izvještavanja o koncesijama za solare na plodnom poljoprivrednom zemljištu. Ako investitor tuži, traži ozbiljan iznos, navodno za pretrpljenu štetu koju je uzrokovao medij ili organizacija civilnog društva. Kako se boriti s tim strateškim tužbama protiv javnog istupanja?
Pogledajte, tu se opet vraćamo na sudski postupak. Da bi on dobio tu potencijalnu naknadu, on mora dokazati da postoji pravni osnov, visinu štete itd. Unaprijed bih mogao dati prognozu da on u tome ne može uspjeti, jer vi niste ništa drugo radili nego ste obavljali svoj posao. Okvir ovlaštenja novinara je da ukazuje na probleme. Vi niste nikome zavrtali ruku ni falsifikovali dokumentaciju.
Primjenjuje li se i kako praksa Evropskog suda za ljudska prava pred sudovima u Bosni i Hercegovini na ujednačen, dosljedan način?
To je jako kompleksno pitanje. Ako vam je oslonac Evropski sud, to je otprilike kao kad bi ljekar rekao pacijentu: „Liječenje u našoj bolnici će trajati 10-15 godina, pa ako ne uspijemo, onda ćete biti prebačeni u neku evropsku bolnicu.“
Da biste došli pred Evropski sud, morate iscrpiti domaće pravne lijekove. Ako vam postupak traje 16 godina (kao u onom mom sporu gdje još traje pripremno ročište), pa onda Vrhovni sud, pa revizija godinu-dvije, pa Ustavni sud… dok dođete do Evropskog suda, to je 20-25 godina. To je apsolutno nedopustivo.
Ne želim ja da neko hapsi tužioce ili sudije zbog svakog propusta, ali grubi propust je kad pripremno ročište traje sedam godina! Grubi propust je kad sudija braniocu zakaže suđenje na dan kad već ima zakazano drugo suđenje! Tu moramo imati reakciju kako ne bismo vodili postupke koji koštaju puno i dugo traju, a ne daju garanciju pravde.
Praksa Evropskog suda se definitivno primjenjuje. Ali prema njihovoj praksi, potpuno je neprihvatljivo da postupci traju ovoliko. Spora pravda nakon 20 godina je opet nepravda. Od stavova Evropskog suda mi nemamo puno koristi, jer mi ukažemo sudijama na praksu Evropskog suda, a oni kažu: „Pa dobro, u redu je, rekli ste, sjedite.“ Nemate adekvatnu reakciju, nama treba mehanizam koji će probuditi one koji zloupotrebljavaju zakon misleći da im je to okvir ovlaštenja. To nisu ovlaštenja, to su zloupotrebe.
Kako zagovarati odgovornost institucija zbog neujednačene prakse i povrede prava?
Advokatura, kao i mediji, ima jako značajno mjesto u društvu. Obzirom da mi advokati svakodnevno nailazimo na ove probleme, jedino rješenje za medije je da angažuju stručne advokate da zastupaju njihove interese. Ali ponovo kažem, potrebno je izvršiti neku vrstu pozitivnog pritiska. Sve ipak počinje i završava na sudu. Tužilac može biti loš, ali sudija je taj koji nepravilnosti mora sankcionisati na startu – od vraćanja neuredne optužnice do rješavanja problema dugotrajnih tužbi za klevetu.
Početna tačka problema je nezavisan i nepristrasan sud. Kako dostići te standarde, ne znam. Ja sam se nekad bavio mišlju da tu moramo imati neku vrstu pravosudne inspekcije ili neki strani element da sagleda te probleme. Veliki slučajevi se ne procesuiraju. Rješenje nije tako jednostavno naći jer je pravosuđe jedan od stubova vlasti, ali očigledno ova druga dva stuba imaju ostvarujući uticaj. Ne možemo naći čarobnu formulu osim ove, a to je da nastavimo borbu i da se nadamo rezultatu.
