Dugotrajni sudski procesi i troškovi i dalje opterećuju građane i civilno društvo. Dok krše zakon, institucije i odgovorni u institucijama ne snose stvarne posljedice.
Kada institucija nezakonito uskrati informaciju od javnog interesa, pokreće se iscrpljujući mehanizam upravnih sporova koji traje mjesecima, pa i godinama. Građani, udruženja i nevladine organizacije na tom putu moraju izdvajati značajna sredstva za sudske takse, pravne troškove i administrativne poslove. Istovremeno, odgovorni u javnom organu koji je načinio prekršaj ne snose nikakvu ličnu niti finansijsku odgovornost. U tom apsurdu, ponavlja se stari obrazac: kada sud poništiti rješenje i vrati predmet na ponovno odlučivanje instituciji, otvara se prostor za novi krug odugovlačenja, izmišljanja novih izgovora i beskrajnih žalbi.
Postoji li djelotvoran pravni alat za kontrolu vlasti i borbu protiv korupcije, nepotizma, brojnih zloupotreba i rasipništva?
U zemlji iz koje je, prema različitim procjenama, više od milion ljudi otišlo u potrazi za boljim životom, pitanje ko dobija posao u javnom sektoru, pod kojim uslovima i da li su konkursne procedure zakonite ne može biti privatna stvar bilo kojeg organa. To je pitanje koje se tiče svih građana, a upravo zato i slučaj koji istražuje Udruženje građana “Ne diskriminacija – Ne mobing”.
Nakon nekoliko odluka Kantonalnog suda u Tuzli kojima su ranije odbijeni tužbeni zahtjevi Udruženja, na koja je Udruženje uložilo argumentovane zahtjeve za vanredno preispitivanje sudskih odluka, uslijedile su nove sudske pobjede. Kantonalni sud u Tuzli nedavno je usvojio tužbeni zahtjev protiv Agencije za državnu službu Federacije BiH, a ranije u septembru su usvojena još tri tužbena zahtjeva našeg Udruženja. Sud je poništio nezakonita rješenja Ministarstva obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona, JKP „Komunalac“ Tuzla i JU Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona, te predmete vratio tuženim organima na ponovno odlučivanje.
Ono što u tim presudama nije odlučeno odnosi se na naknadu troškova postupka. Zbog toga je Udruženje primorano podnijeti zahtjeve za donošenje dopunskih presuda, kako bi se i o ovom pitanju konačno odlučilo. Ta praksa ukazuje na pitanje kojim se Udruženje “Ne diskriminacija – Ne mobing” već dugo bavi, a ono glasi: Ko snosi posljedice kada javni organ nezakonito uskrati informaciju od javnog interesa?
Rješenja kojima su uskraćene informacije donesena su u martu prošle godine. Uslijedili su upravni sporovi koji su trajali duže od godinu dana. Sud je sada utvrdio nezakonitost tih rješenja, poništio ih i predmete vratio na ponovno odlučivanje. Ipak , više od godinu dana nakon podnošenja zahtjeva za pristup informacijama, još uvijek nisu dostavljene tražene informacije. Iako je zakon povrijeđen, a sud je tu povredu sada i utvrdio, informacija zbog koje je cijeli postupak pokrenut i dalje nije dostupna javnosti. Postoji mogućnost i da ne bude dostupna u skorije vrijeme.
Presuda kojom se poništava nezakonito rješenje ne znači automatski da će javnost dobiti tražene informacije. Predmet se vraća organu na ponovno odlučivanje, pa tuženi organ ponovo može pokušati pronaći razlog za uskraćivanje informacija. I tako se krug može nastaviti I dobijati oznake U2, U3, U4 …. Poseban problem je što, prema sadašnjoj praksi, javni organ zbog ovakvog postupanja praktično ne snosi nikakvu stvarnu posljedicu. Ako se na nezakonito rješenje uloži žalba, pa zatim vodi upravni spor, postupak traje mjesecima ili godinama, a na kraju sud utvrdi da je organ nezakonito postupao – i dalje ostaje upitno ko će snositi konačne troškove dugog i skupog postupka.
Zasad, troškove unaprijed snosi Udruženje, čak i kada je riječ o sudskim administrativnim taksama i drugim troškovima koje civilno društvo teško može podnijeti. Upravo zato, pitanje troškova postupka nije sporedno pitanje, nego pitanje odgovornosti. Ako javni organ zna da će uskraćivanjem informacije možda samo proizvesti još jedan dugotrajan postupak, a da pritom ne postoji stvarna i efikasna sankcija za nezakonito postupanje, kakav motiv ima da informacije dostavi na vrijeme i u skladu sa zakonom?
Zakon o slobodi pristupa informacijama ne postoji da bi građani i organizacije godinama vodili sudske postupke kako bi ostvarili pravo na informaciju. Njegov smisao je da informacija bude dostupna onda kada je potrebna, a posebno kada je riječ o informacijama od javnog interesa. Zato je potpuno opravdano postaviti pitanje: čemu služi pravo na pristup informacijama ako građanin informaciju može dobiti tek nakon višegodišnjeg postupka – a možda ni tada.
O problemu s kojim se suočava društvo i javnost kada je u pitanju prikrivanje informacija svjedoči i nedavni primjer.
Kantonalni sud u Tuzli poništio je rješenja Grada Tuzla kojima je Udruženju „Ne diskriminacija – ne mobing“ uskraćen dio traženih informacija o konkursnim procedurama zapošljavanja. Predmet je vraćen Gradu na ponovno odlučivanje. Time se otvara prostor za temeljniju provjeru transparentnosti zapošljavanja u javnom sektoru.
Zahtjevom za pristup informacijama udruženje je tražilo podatke o konkursnim procedurama Grada Tuzla za period od 2023. do 2024. godine, uključujući broj provedenih javnih poziva i internih oglasa, primljene kandidate, radna mjesta na koja su osobe raspoređene, kao i podatke o tome ko je ulagao žalbe na provedene procedure.
Iako je Grad Tuzla dostavio dio traženih informacija, odbio je otkriti identitet osoba koje su ulagale žalbe, pozivajući se na zaštitu njihove privatnosti i provedeni test javnog interesa. U ton postupku, zaključeno je da objavljivanje tih podataka nije opravdano. Na takvu odluku udruženje se žalilo, a potom pokrenulo upravni spor. Kantonalni sud u Tuzli utvrdio je da su u postupku Grada Tuzla činjenice ostale nepotpuno i nepravilno utvrđene, te da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o slobodi pristupa informacijama, zbog čega su prvostepeno i drugostepeno rješenje poništeni.
Glavni sporni aspekt bio je u tome što Grad nije objasnio na koji bi konkretan način bila povrijeđena privatnost trećih lica, niti u čemu bi se ta šteta sastojala, već se zadržao na paušalnim zaključcima da objavljivanje informacija nije u javnom interesu. Sud je podsjetio da se prilikom odlučivanja moraju uzeti u obzir okolnosti poput mogućeg nepoštivanja zakonskih obaveza, nepravde, zloupotrebe vlasti ili nemara, kojima se Grad nije bavio na način koji bi omogućio zakonitu kontrolu odluke. S druge strane, Sud je ukazao i na obavezu udruženja da precizno obrazloži postojanje javnog interesa za otkrivanje identiteta, navodeći kao moguće razloge transparentnost postupaka te sprečavanje potencijalne diskriminacije i mobinga.
Osim imena ljudi koji su primljeni, Udruženje je smatralo da je bitno znati i imena onih koji su se žalili. Osoba koja uloži žalbu na konkursnu proceduru često može imati informacije, iskustvo ili dokumentaciju koja ukazuje na nepravilnosti nevidljive u službenim tabelama i rješenjima. Iako svaka žalba nije automatski dokaz nezakonitosti, niti tvrdnje svakog kandidata treba unaprijed prihvatiti kao tačne, mogućnost stupanja u kontakt s ljudima koji znaju šta se u proceduri zaista dešavalo je izuzetno bitna. Transparentnost se ne može svesti samo na statistiku, već podrazumijeva mogućnost provjere kako je do izbora došlo i priliku da se čuju oni koji tvrde da je bilo nepravilnosti.
Sud nije naložio Gradu da automatski objavi tražena imena, već je poništio rješenja i naložio da u ponovnom postupku otkloni nedostatke, pravilno utvrdi činjenice i ponovo odluči u skladu sa zakonom.
Svim osobama koje su se žalile na konkurse Grada Tuzla u 2023. i 2024. godini, Udruženje poziva da se jave i podijele svoja iskustva, rješenja, žalbe i drugu dokumentaciju kojom raspolažu. U kontakt s Udruženjem moguće je stupiti putem e-maila udruzenje.ndnm@gmail.com. Cilj Udruženja nije unaprijed presuđivati ni o jednom konkursu, već provjeriti činjenice. Ako su konkursi za zapošljavanje u javnoj upravi zaista provedeni zakonito i transparentno, takva provjera može samo potvrditi njihov integritet, dok se eventualni problemi ne smiju skrivati.
U iščekivanju dopunskih presuda, ostaje upitno kada će nezakonito uskraćivanje informacija od strane javnih organa početi proizvoditi stvarne posljedice za one koji takve odluke donose? Dok god posljedice i troškove postupka nezakonitog postupanja snosi onaj ko traži informaciju, a ne onaj ko je nezakonito uskraćuje, pravo na pristup informacijama postoji više na papiru nego u stvarnosti.
