Tri presude Kantonalnog suda u Tuzli donesene u svega dvije sedmice oktobra 2026. godine ogolile su praksu javnih institucija u Tuzlanskom kantonu. Kada građani pitaju ko je zaposlen javnim novcem i kako se sklapaju ugovori bez tendera, uprava nudi poluodgovore ili se poziva na „službene tajne“. Sud jasno poručuje gdje prestaje privatnost, a počinje javni interes.
Udruženje građana “Ne dismriminacija – Ne mobing” tražilo je od javnih ustanova jednostavan odgovor na pitanje koliko je ljudi zaposleno u posljednje dvije godine, na koja radna mjesta i ko se žalio na rezultate konkursa. Umjesto jasnog odgovora, dobilo je samo golu statistiku: ukupne brojeve bez imena, bez radnih mjesta i bez objašnjenja zašto se ostatak informacija uskraćuje.
U martu 2025. godine testirana je otvorenost institucija u Tuzlanskom kantonu – Javne zdravstvene ustanove Univerzitetski klinički centar (UKC) Tuzla i Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (MUP TK). Više od godinu i po kasnije, u oktobru 2026. godine, Kantonalni sud u Tuzli – u sva tri predmeta donio je presude koje predstavljaju važnu lekciju iz upravnog prava. Ipak, povrat advokatskih troškova od 1.120 KM po sporu čekaće kraj ponovljenog postupka. Tako je ponovo otvoreno pitanje ko na kraju plaća cijenu birokratske netransparentnosti.
Radnici u magli, milioni u zraku
Početkom marta 2025. godine, Udruženje „Ne diskriminacija, ne mobing“ obratilo se UKC-u Tuzla tražeći podatke o zapošljavanju u periodu od 1. januara 2023. do 31. decembra 2024. godine. Najveća zdravstvena ustanova u kantonu odgovorila je u julu iste godine na način koji je na papiru izgledao kao prihvatanje zahtjeva, ali je u suštini bio njegovo izigravanje. UKC je saopštio tek gole brojke: u posmatrane dvije godine objavljeno je 14 javnih poziva, zaposleno je ukupno 316 radnika, a na te procese uloženo je 39 žalbi (osam u 2023. i 31 u 2024. godini).
Ključni odgovori na pitanja na koja su tačno radna mjesta ti ljudi primljeni i ko je ulagao žalbe – jednostavno su izostali. Uprava UKC-a nije se čak ni potrudila da objasni zašto te podatke ne daje, niti je provela zakonom obavezni test javnog interesa.
Kantonalni sud u Tuzli je 20. oktobra 2026. godine takvo postupanje ocijenio nezakonitim.
U presudi je naglašeno da javni organ ne može selektivno odgovarati na pitanja građana, niti uskraćivati informacije pozivajući se na opštu zaštitu ličnih podataka bez primjene konkretnih izuzetaka iz Zakona o slobodi pristupa informacijama FBiH. Rješenja UKC-a su poništena, a ustanovi je naloženo da bez odlaganja ponovo odluči o zahtjevu i konkretno obrazloži svaku informaciju.
Osam dana ranije, 12. oktobra 2026. godine, gotovo identičan hladan tuš doživjelo je i Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona. Udruženje NDNM je u martu 2025. zatražilo dokumentaciju o tome kako je MUP TK zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora za potrebe Policijske stanice Istok. Pitanja su gađala direktno u srž transparentnosti trošenja budžeta: da li je bilo više ponuda ili je prostor biran ciljano od jednog ponuđača, ko su bili članovi komisije koja je ocjenjivala uslove i kakve su odluke i procjene prethodile potpisivanju ugovora.
MUP TK je priznao da je ugovor sklopljen pozivajući se na član 10. tačka a) Zakona o javnim nabavkama BiH – odredbu koja ugovore o zakupu postojećih nekretnina izuzima iz klasičnih tenderskih procedura. Sve ostale dokumente i imena članova komisije MUP je odbio dostaviti, tvrdeći u jednoj rečenici da je riječ o „službenim aktima iz djelokruga rada uprave policije“ i „ličnim interesima trećih lica“.
Sud je takvo obrazloženje sasjekao u korijenu. U presudi je podvučeno da paušalno pozivanje na policijski rad i privatnost bez navođenja konkretnih razloga i dokaza sprečava bilo kakvu ocjenu zakonitosti odluke. Drugim riječima, činjenica da je zakup izuzet od Zakona o javnim nabavkama ne znači da je izuzet od očiju javnosti. I ovaj predmet je vraćen MUP-u na ponovno rješavanje.
Treća presuda iz ovog niza, donesena 6. oktobra 2026. godine, također konstatuje povredu prava od strane MUP-a TK. U tom predmetu Udruženje je tražilo podatke o konkursima za državne službenike i namještenike u 2023. i 2024. godini – i za razliku od UKC-a, MUP TK je u ovom slučaju dostavio iscrpan spisak: tačan broj oglasa, precizne nazive svih radnih mjesta na koja je primljeno ukupno 26 osoba (devet u 2023. i 17 u 2024. godini), kao i tačan broj žalbi po svakom pojedinačnom radnom mjestu, a bilo je ukupno 26 žalbi na prijeme namještenika. Sporna je ostala samo jedna stavka: MUP je odbio otkriti imena i prezimena kandidata koji su se žalili na odluke o prijemu, tražeći od Udruženja da dokaže pravni osnov ili priloži saglasnost tih lica u skladu sa Zakonom o zaštiti ličnih podataka BiH.
Udruženje se u tužbi pozvalo na član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i poznatu presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Mađarski helsinški komitet protiv Mađarske, tvrdeći da je identitet žalioca ključan za kontrolu zakonitosti zapošljavanja. Sud je taj argument odbio.
Sutkinja je ocijenila da je javni interes već zadovoljen objavom svih radnih mjesta i broja žalbi po konkursima, te da otkrivanje identiteta pojedinaca koji su tražili pravnu zaštitu na konkursu ne bi dokazalo eventualnu zloupotrebu vlasti, ali bi direktno narušilo njihovu privatnost.
Troškovi odmah, pravičnost kad stigne…
Iza pravne pobjede u dva od tri spora krije se i zanimljiva procesna zamka s kojom se suočavaju nevladine organizacije i građani kada tuže javne organe. Nakon što je sud poništio rješenja MUP-a TK o zakupu, advokat Udruženja zatražio je donošenje dopunske presude kako bi se MUP obavezao da odmah nadoknadi 1.120 KM troškova sastava tužbe. Sud je 16. oktobra 2026. taj zahtjev odbacio.
Kada sud poništi rješenje i vrati predmet instituciji na ponovno odlučivanje, postupak još nije pravosnažno okončan u materijalnom smislu. O tome ko će platiti advokatske troškove odlučit će se tek na samom kraju – kada upravni postupak bude konačno završen. Istovremeno, državna blagajna ne čeka kraj postupka. Uz svaku od tri presude, Kantonalni sud u Tuzli je Udruženju „Ne diskriminacija – ne mobing“ izdao rješenje kojim nalaže da u roku od osam dana Udruženje uplati po 100 KM sudske takse na presudu u korist Budžeta Tuzlanskog kantona – ukupno 300 KM.
Tako se borba za transparentnost trošenja budžetskog novca u praksi pretvara u maraton iscrpljivanja.
Dok građani svoje obaveze prema budžetu moraju izmiriti u roku od osam dana, javne ustanove i ministarstva dobijaju drugu priliku da nakon više od godinu i po dana konačno daju odgovore. Kao da ni prvi put nisu počinili povredu prava na pristup informacijama.




























