Iako bi sudska praksa trebala predstavljati temelj pravne sigurnosti i jednakog postupanja pred zakonom, iskustvo udruženja „Ne diskriminacija – ne mobing“ iz Tuzle ukazuje na zabrinjavajući stepen neujednačenosti, pa i kontradiktornosti u radu sudova
Posebno je alarmantno kada se različiti pravni standardi i primjena zakona javljaju unutar iste sudske instance – Kantonalnog suda u Tuzli – i to u predmetima istog pravnog okvira, vođenim u gotovo istovjetnim okolnostima.
Sud odlučuje – ili ne odlučuje?
Udruženje je, u okviru svojih aktivnosti, podnosilo tužbe protiv javnih organa zbog uskraćivanja informacija od javnog značaja. U jednom od tih predmeta, vođenom pod brojem 03 0 U 024175 23 U, udruženje je ostvarilo uspjeh pred sudom, a sudija je u dispozitivu presude jasno naložio tuženoj strani da nadoknadi troškove postupka.
Međutim, u drugom predmetu, pod brojem 03 0 024570 24 U, koji se također vodio pred Kantonalnim sudom u Tuzli, ali pred drugim sudijom, sud uopšte nije odlučivao o troškovima postupka, niti se u obrazloženju osvrnuo na to pitanje.
Vjerujući da se radi o nenamjernom propustu, udruženje je podnijelo zahtjev za donošenje dopunske presude – koji je rezultirao odbijanjem zahtjeva za naknadu troškova.
Da sve bude još začuđujuće, ista sudija koja je odbila odlučiti o troškovima u slučaju protiv Udruženja, donijela je svega 19 dana ranije, u predmetu broj 03 0 U 024404 24 U od 04.12.2024. godine, presudu u korist druge organizacije – Transparency International – u kojoj je dosudila troškove postupka.
Postavlja se logično pitanje: na osnovu kojih kriterija ista sutkinja donosi različite odluke u gotovo identičnim pravnim situacijama?
Iako bi se moglo spekulisati o “pravnom diskrecionom pravu” sudije, ovakve razlike bez jasnog obrazloženja predstavljaju opasan teren za potencijalnu arbitrarnost i čak diskriminaciju.
Krug bez izlaza: odluka o troškovima u limbu
Priča se ne završava na presudi. Po okončanju ponovljenog upravnog postupka, Udruženje je, u skladu sa obrazloženjem prethodne dopunske presude, u kojoj je naznačeno da će se o troškovima odlučivati tek nakon završetka upravnog postupka, podnijelo novi zahtjev za naknadu troškova.
Umjesto meritornog odlučivanja, sud donosi rješenje broj: 03 0 024570 24 U, kojim konstatuje da će se o troškovima odlučivati – u upravnom postupku.
Na ovaj način, sud ne samo da izbjegava odlučivanje, već potpuno prebacuje odgovornost na upravni organ, iako prema zakonu o upravnim sporovima upravo sud ima nadležnost da odluči o troškovima kada je upravni postupak već pravosnažno okončan.
Udruženje smatra da je ova odluka nezakonita, pozivajući se na stav zauzet u presudi Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 09 0 U 029366 20 Uvp od 14.04.2022. godine, koji jasno precizira nadležnosti i obaveze suda u ovakvim situacijama.
Posljedice po rad organizacija civilnog društva
Ovakva neujednačena praksa ima direktne posljedice po rad organizacija poput “Ne diskriminacija – ne mobing”, koje već trpe finansijski pritisak zbog neophodnosti plaćanja sudskih taksi i troškova vođenja sporova.
U okviru aktuelnog projekta, Udruženje ima pokrenutih devet upravnih sporova protiv javnih institucija, u kojima je već platilo devet sudskih taksi na tužbe, a platit će i devet na presude.
Ukoliko sudovi odbijaju odlučivati o naknadi troškova čak i kada udruženje dobije spor, to postaje ne samo pravna, već i ekonomska opstrukcija prava na pravnu zaštitu, naročito u slučajevima koji se tiču prava na pristup informacijama od javnog značaja.
Kada pravo nije isto za sve
Primjeri poput ovih ruše povjerenje u dosljednost sudskog sistema. Kada dvije stranke u istim pravnim okolnostima ne dobiju isti pravni tretman – pa čak ni dosljedno obrazloženje odluke – ne govorimo više samo o različitim tumačenjima zakona, već o potencijalnoj diskriminaciji i narušavanju ustavnog prava na jednakost pred zakonom.
Udruženje „Ne diskriminacija – ne mobing“ najavljuje da će uložiti pravna sredstva i zatražiti unutrašnji nadzor nad radom Kantonalnog suda u Tuzli, te obavijestiti Ured disciplinskog tužioca Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, kao i ombudsmana za ljudska prava, kako bi se ovakva praksa preispitala, a odgovorni sankcionisali.
Jer bez dosljedne i predvidive primjene zakona – nema ni pravne države.
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na samobunt.com.
