Zehida Bihorac-Odobašić, prosvjetna radnica, humanitarka, aktivistkinja i volonterka, godinama je na prvoj liniji borbe za ranjive i marginalizovane. Njena svakodnevica ispunjena je susretima sa ljudima kojima država često okreće leđa – starijima, bolesnima, ženama žrtvama nasilja, majkama bolesne djece, djeci s poteškoćama i onima koji žive na marginama društvenog interesa
„Biti aktivista i zagovarati promjene, a ne biti svjedok društvenih dešavanja, jednostavno ne ide jedno bez drugog. Aktivisti staju iza svog imena i prezimena, iza svog kredibiliteta, kako bi zaštitili ranjive. Zbog toga često nailazimo na opstrukcije, spletke, a ponekad i sami postajemo žrtve sistema“, kaže Zehida.
Njena posvećenost aktivizmu izvire iz duboke empatije i uvjerenja da je svaki čovjek vrijedan pomoći. „Ja aktivizam živim. Nisam samo zagovornica mira i solidarnosti. Radim na terenu, sa ili bez projekta. Nikada se nisam ograničila samo na jednu oblast, jer iskreni humanista ne može voljeti ljude, a mrziti životinje, niti voljeti jednu rasu, a prezirati drugu. Ispred sebe uvijek vidim samo čovjeka u potrebi.“
Takav angažman iscrpljuje. Zehida priznaje da je fizički, emotivno i psihički iscrpljena, jer se ne zadovoljava teorijskim pristupom: „Ne mogu sjediti u kancelariji i samo čitati o problemima. Moram ih vidjeti, doživjeti i razumjeti da bih djelovala. Dok drugi rade kampanje, ja idem na teren i pomažem porodicama odmah. To je moj način borbe.“
Najteži period u njenom radu bio je tokom izbjegličke krize u Unsko-sanskom kantonu, kada su hiljade ljudi bile na ulicama, livadama i u šumama, bez smještaja, hrane, zdravstvene zaštite ili ikakve brige vlasti. „Vidjela sam žene koje se porađaju u šatorima, ljude koji umiru, one koji su se otrovali zagađenom vodom, muškarce koji su upravo saznali da im je porodica ubijena u Siriji. Tada sam morala biti i psihijatar i medicinska sestra, i socijalni radnik, i volonterka“, prisjeća se naša sagovornica.
Zehida posebno upozorava na problem mentalnog zdravlja, koji smatra jednim od najvećih izazova u BiH: „Možemo iznositi statistike o nasilju, ali svako ko je u kontaktu s ljudima zna da su porodično nasilje, mladalačka delinkvencija i nasilje u porastu. O mentalnom zdravlju niko ne brine na pravi način.“
Preporučuje da građani sami djeluju, kao što to čine u kriznim situacijama: „Ako primijetimo da neko ima problem, pokušajmo pomoći koliko možemo, posebno mladima. Ali ne smijemo zaboraviti ni starije, one s niskim penzijama ili one koji su ostali sami. Socijalni domovi su preskupi, država ne prepoznaje njihove potrebe.“
Posebno ističe djecu s poteškoćama i roditelje koji žive s konstantnim strahom. Kada tih roditelja više ne bude, podsjeća da mi nemamo ustanove koje će preuzeti brigu. Nadalje, djeca u inkluziji nekad imaju asistente, a nekad ne, jer nema dovoljno sredstava u budžetu: “Jednostavno, naš narod je prepušten sam sebi. Sami se organizujemo i za prirodne katastrofe, tako moramo pomagati i u smislu mentalnog zdravlja.“
Stanje u društvu se vidi i kroz sve veću potrošnju antidepresiva i sredstava za smirenje. „U društvu vlada letargija, pesimizam i frustracija. Ljudi nemaju osjećaj sigurnosti, ni na poslu, ni u javnom prostoru. Ako neko ide na posao frustriran jer je žrtva mobinga ili diskriminacije, ne može dati sebe. Tako prolaze generacije bez promjena.“
Zehida upozorava i na nedostatak stručne podrške: „Koliko škola ima psihologa u odnosu na broj djece? Koliko sistema postoji za djecu s teškoćama? Koliko se uopšte u javnim ustanovama radi na mentalnom zdravlju? Odgovor je: ne dovoljno.“
Prevencija nasilja, naglašava, nije održavanje dvije radionice i deset slajdova. Prosvjetni i zdravstveni radnici, kao i administracija, pod pritiskom su političkih i sistemskih pritisaka. Zato, kaže Zehida, građani se moraju osnažiti: „Moramo imati hrabrosti da se zauzmemo za sebe i za druge. Dok sami organizujemo i pomažemo jedni drugima, naši predstavnici se ponašaju kako hoće. Kada bismo imali sistemsku zaštitu i odgovornost, to im ne bi tako lako prolazilo.“
Program podrške aktivistkinjama, koji je Zehida nedavno pohađala, doživjela je kao „sunce poslije dugog perioda kiše“. Naglašava da rijetko ko brine o onima koji brinu o drugima, ali zahvaljujući edukaciji naučila je da mora više voditi računa o svom mentalnom zdravlju. Samo tako, objašnjava, može pomagati drugima.
„Dok god postoji potreba i dok možemo pomoći, nastavit ću raditi srcem“, poručuje Zehida Bihorac-Odobašić, žena koja svakodnevno svjedoči nepravdi, ali i budi nadu u BiH.
Izvor: BUKA
