Piše: Gresa Hasa, Portal Novosti
Ilustracija: Zoran Kardula
Posljednjih tjedana val prosvjeda zahvatio je Albaniju i albanske zajednice u inozemstvu. Okidač je bio razvojni građevinski projekt Zvernec Saut Adriatik Development planiran u zaštićenim područjima otoka Sazan i lagune Vjosa-Narta, poduprijet od strane Džareda Kušnera, zeta Donalda Trampa i njegove kćeri Ivanke Trump.
Projekt zadire u jedan od najosjetljivijih ekosustava na Mediteranu, stanište stotina vrsta ptica, među kojima su flamingosi, kao i ugroženih divljih životinja kao što su, između ostalih, sredozemna medvjedica i glavata želva. Međutim, osim brige za okoliš, javnost je bila zgrožena načinom na koji je taj projekt promican.
Albanska je vlada ovu inicijativu mahom sprovodila netransparentno, zanemarivanjem zaštitnih mjera i podrivanjem usvojenih standarda zaštite okoliša, kao što je primjerice amandman Zakona o zaštićenim područjima usvojen 2024. s kojim su širom otvorena vrata masovnom turizmu i strateškim investicijskim projektima u dotad zaštićenim područjima.
Otok Sazan i laguna Vjosa–Narta nisu jedini slučaj prisvajanja zemljišta. Naime, uklapaju se u već poznat obrazac intervencija s kojima se javni prostori i zaštićena područja prenamjenjuju za privatnu dobit pomoću nezakonitih postupaka i sprege političke moći, oligarhijskih interesa i zločinačkih mreža.
Američki mediji počeli su izvještavati o razvojnom planu u ožujku 2024. godine, dok je albanska javnost mahom ostala neobaviještena. Te je godine albanska vlada privremeno odobrila projekt, a konačna dozvola za izgradnju izdana je u siječnju 2025. u mutnom zakonskom postupku.
Ipak, dva ključna događaja naposljetku su prelila čašu. Prvo, za početak građevinskih radova u suprotnosti sa zakonskim i regulatornim zahtjevima za poluotok Zvernec, u sklopu lagune Vjosa-Narta, slučajno je saznao aktivist koji se stjecajem okolnosti zatekao u tom kraju.
Nakon što je informacija procurila u javnost, mještani i ekološki aktivisti, među kojima su bili pripadnici novoformirane ljevičarske organizacije Pokret zajedno, organizirali su mirni prosvjed.
Drugo, prosvjednici su se iznova okupili 30. svibnja kako bi zahtijevali odgovornost i obustavu građevinskih radova, a na njih ih nasrnuli privatni zaštitari zaposleni u lokalnoj tvrtci Kastrati, unajmljenoj za taj projekt, čiji je vlasnik Šefket Kastrati, jedan od najmoćnijih oligarha u Albaniji. Policija je stajala po strani i nije htjela intervenirati kad je izbilo nasilje.
Incident je prešućen u medijima glavne struje, koji uglavnom funkcioniraju kao glasnogovornici vlade Edija Rame. Međutim, snimka tog napada ubrzo se proširila po društvenim medijima te je izazvala bijes javnosti i dodatno učvrstila dojam da državne institucije zastupaju interese uske političke i gospodarske elite, a ne običnih građana. Nakon toga, narod diljem Albanije mirno je izašao na ulice pod parolom “Albanija nije na prodaju”.
Čini se da su, nakon trideset i pet godina, Albanci prevladali duboko usađenu kulturu straha, a to bi moglo biti najvažnije postignuće pokreta koji je otvorio mogućnost kolektivnog zamišljanja drugačije budućnosti, one koja je vrijedna njihovih težnji
Četvrtog dana prosvjeda, 3. lipnja, kad se pokret već razmahao, policija je odgovorila silom, koristeći vodene topove protiv prosvjednika, među kojima su bili i roditelji s malom djecom. Umjesto razbijanja pokreta, reakcija policije imala je suprotan učinak. U narednim danima javnost se još više mobilizirala, a vrhunac je bio 11. lipnja kad su u Tirani održani najmasovniji prosvjedi nakon pada komunističkog režima 1991. godine.
Važno je uvidjeti kako je riječ o prosvjedima bez presedana u postkomunističkoj povijesti Albanije. Građani su se po prvi put samostalno organizirali, bez podrške ili vodstva bilo koje političke stranke. Pokret mahom predvodi Generacija Z, omladina do trideset godina starosti, podržavaju ga svi slojevi stanovništva i po strukturi je upečatljivo raznovrstan.
Sudionici obuhvaćaju raspon od ljevičarskih lokalnih organizacija, ekoloških NVO-a, feminističkih kolektiva i pripadnica LGBT+ zajednice do religioznih, konzervativnih, pa čak i desničarskih pojedinaca.
Bez obzira na različita ideološka stajališta, građani Albanije pronalaze zajednički interes i dijele zabrinutost za budućnost svoje zemlje. Ujedinjuje ih osviještenost o neodložnom djelovanju zbog urušavanja vladavine zakona, ukorijenjene korupcije i nezaustavljivog širenja autoritarnog djelovanja.
U tom okviru, pokret treba shvatiti kao odbacivanje poluautoritarnog političkog sustava i jednog oblika ortačkog kapitalizma za koji mnogi Albanci smatraju da ih je iznevjerio, štoviše nije ni bio osmišljen da zaštiti njihove interese. Na taj je način moguće objasniti zbog čega prosvjedi nisu iznjedrili podršku najvećoj oporbenoj stranci.
Demokratska stranka Albanije (DP) i njezin vođa, Sali Beriša, nisu bili sposobni da usmjere postojeće nezadovoljstvo. Umjesto da ponude vjerodostojnu alternativu, sve više su shvaćeni kao sastavni dio upravo onog političkog okruženja koji prosvjednici mahom odbacuju.
Razlozi za to sadržani su u postupnom rastakanju DP-a nakon izbornog poraza 2013. godine. Nakon toga u stranci su formirane frakcije i učvršćeni su obrasci autoritarnog vodstva odavno prisutnog u stranačkim strukturama.
Nadalje, u nastojanju da osigura političko preživljavanje, Beriša je usvojio trampovsku retoriku i još više se priklonio krajnje desničarskim pokretima diljem Europe. Zbog toga je, kao i umiješanosti članova Trampove obitelji u projekt na otoku Sazan i laguni Vjosa-Narta, podržao razvojni projekt i otvoreno stao uz Ramu kao što nitko nije učinio u recentnoj albanskoj politici, dok je istodobno napadao građane i od obojice lidera zahtijevao odgovornost.
Ovo poklapanje stajališta vlade i opozicije glede projekta Kušner-Tramp učvrstilo je dojam da je glavnim političkim akterima u Albaniji najvažnije očuvanje postojećeg poretka i da nisu sposobni provesti značajne promjene. Prosvjedi su posljedično dodatno nabujali, šireći se po gradovima u čitavoj zemlji te među albanskom dijasporom.
Pokret treba shvatiti kao odbacivanje poluautoritarnog političkog sustava i jednog oblika ortačkog kapitalizma za koji mnogi Albanci smatraju da ih je iznevjerio, štoviše, nije ni bio osmišljen da zaštiti njihove interese
Za to vrijeme, parola pokreta “Albanija nije na prodaju” promijenjena je u “Nova Albanija”, ukazujući na zaokret od protivljenja jednom projektu na opsežniji zahtjev za političkom i društvenom promjenom. Čini se da su, nakon trideset i pet godina, Albanci prevladali duboko usađenu kulturu straha, a to bi moglo biti najvažnije postignuće pokreta, koji je otvorio mogućnost kolektivnog zamišljanja drugačije budućnosti, one koja je vrijedna njihovih težnji.
Budućnost u kojoj se demokracija ne smatra nečim što drugdje postoji, već kao kolektivni projekt koji treba graditi kod kuće, gdje priroda više neće biti imovina za eksploataciju i privatnu dobit međunarodnih milijardera, lokalnih oligarha i korumpiranih političara, već zajedničko dobro koje treba očuvati.
Od početka prosvjeda, premijer Rama u više je navrata iskazivao neprijateljstvo spram prosvjednika čime je produbio ogorčenje javnosti. Kao da to nije bilo dovoljno, vlada i njezine pristaše htjeli su stvoriti dojam da su prosvjedi orkestrirani izvana, pri čemu su također blatili javne ličnosti i pojedine prosvjednike. A istodobno je bujica lažnih informacija i propagande upotrijebljena za diskreditaciju pokreta.
Posljednjih tjedana, Rama je bunt opisao koristeći jezik urote. Govorio je o “hibridnom ratu” i neimenovanim neprijateljima koji navodno žele nauditi Albaniji, a također se obrušio na lokalne kao i međunarodne novinare u jalovom pokušaju ovladavanja narativom koji mu izmiče kontroli.
Godinama je Ramin najjači politički adut bila sposobnost oblikovanja viđenja, kod kuće kao i u inozemstvu. Čitavu političku karijeru izgradio je na predodžbi o menadžmentu, a ne na stvarnom upravljanju, s pomno konstruiranim narativima koji često zamagljuju konkretna postignuća njegove vlade.
Tijekom trinaestogodišnje vladavine, u inozemstvu je izgradio reputaciju “opuštenog”, “socijalističkog” lidera u tenisicama koji briselsku birokraciju zabavlja neformalnim stilom i dvojbenim smislom za humor.
Premda je općenito prepoznat kao poluautoritarni lider, njegove su autoritarne tendencije zanemarene jer se u vezi bitnih geopolitičkih pitanja dokazao kao predvidiv i kooperativni partner, onaj koji će učiniti što se od njega očekuje, barem na papiru, uvijek spreman za brzu, transakciju suradnju, kao što pokazuje sporazum o migracijama sklopljen s krajnje desničarskom premijerkom Italije Đorđom Meloni o izgradnju prihvatnih centara za migrante na albanskom teritoriju.
Međutim, danas se taj pomno konstruiran imidž našao na kušnji bez presedana. Suprotno prijašnjim sporadičnim nemirima u zemlji, sadašnji prosvjedi privukli su veliku pozornost međunarodnih medija. Neposredan razlog je izravna umiješanost članova Trampove obitelji u razvojni projekt, pa je ono što bi inače ostalo u okvirima lokalnog ekološkog spora poprimilo međunarodni politički značaj.
Ipak, ova je pažnja bitna budući da dodatno osnažuje prosvjede na terenu: ljudi imaju dojam da su viđeni i da imaju podršku izvanjskog svijeta, a istodobno jača pritisak na vladu.
Ne uspjevši uvjeriti strane novinare u svoju verziju priče, Rama se usmjerio na domaći teren. U blizini Flamingo prosvjeda, 12. lipnja organizirao je protuprosvjed, očito s namjerom da stvori sliku o podijeljenom društvu i potkrijepi svoju tvrdnju kako uživa široku podršku javnosti.
Svrha tog poteza nije jedino bila da utječe na javno mnijenje u Albaniji i oblikuje međunarodno izvještavanje, već također da očuva jedinstvo SP-a, u trenutku kad se sve više članova stranke javno ograđuje od njegovog rukovodstva. Među njima je Arta Dade, jedna od najutjecajnijih i najuglednijih političarki SP-a, koja nije htjela sudjelovati na tom protuprosvjedu.
Izjavila je da “prave socijaliste” nećete pronaći na orkestriranim stranačkim okupljanjima, već na ulicama Albanije kako se bore za vladavinu prva i društvenu pravdu. Dade je prokazala SP-a kao stranku izobličenu korupcijom, klijentelizmom i arogancijom moći.
Ove se napetosti odvijaju u kontekstu opće krize kredibilnosti unutar SP-a. Brojni visoki stranački dužnosnici godinama se suočavaju s optužbama za korupciju, kaznenim izvidima, ili zatvorskim kaznama, uključivši nekoliko Raminih ministara. Jedan od najistaknutijih slučajeva je onaj gradonačelnika Tirane, Eriona Veliaja, koji je dugo smatran jednim od najutjecajnijih političara u stranci, a sada je u pritvoru dok se prikupljaju dokazi o mogućim koruptivnim radnjama.
Za to vrijeme, na površinu izbijaju dugotrajne interne podjele. SP je, barem od 2016. godine, obilježilo postupno formiranje dvaju sukobljenih tabora: jedan je povezan s Veliajem, a drugi je okupljen oko Rame i njegovih pristaša. Ove su podjele najčešće skrivane od javnosti, a postale su vidljive uslijed recentnih političkih zbivanja. Dakle, ovi se prosvjedi događaju u trenutku kad se vlada suočava i sa sve većim napetostima u vlastitim političkim redovima.
Premda ishod sadašnjeg sukoba nije izvjestan, postoji nekoliko scenarija. Rama bi mogao pokušati da umiri javnost odustajanjem od projekta pri čemu ostaje na vlasti, napose zbog izvanjske podrške koju još uvijek uživa, kao i nepostojanja ujedinjenog vodstva u prosvjednom pokretu. Međutim, odlučno je odbacio ovu mogućnost te je u više navrata izjavio da će taj projekt provoditi sve dok je on na vlasti.
Nakon gotovo mjesec dana mobilizacije i masovnih prosvjeda, pokret je objavio svoje zahtjeve. Traže neopozivu ostavku premijera Rame, uspostavu nestranačke prijelazne vlade, ustavne reforme, ograničenje mandata premijera te ukidanje zakonskih izmjena koje omogućuju privatizaciju zaštićenih područja i strateških investicija.
Poručili su da će neće odustati dok se zahtjevi ne ispune. “Flamingo revoluciju” treba shvatiti kao izraz društva koje se ne želi pokoriti sustavnom nasilju i odlučno brani svoje kolektivno dostojanstvo. Taj radikalni čin oživljavanja sposobnosti za snivanje možda će se pokazati kao najtrajnija ostavština pokreta.
U zemlji u kojoj su politički režimi uspostavljeni u razdoblju tranzicije sustavno onemogućavali građanima da vjeruju kako su bitne promjene moguće, oživljavanje ove kolektivne imaginacije, kao takvo, predstavlja istinski politički čin i možda je najdublji izvor nade u demokratsku budućnost Albanije.
(S engleskog preveo Miloš Đurđević.)
