Na sjednici Kolegija Gradskog vijeća Tuzla održanoj 20. aprila 2026. godine razmatran je zahtjev Udruženja „Ne diskriminacija – ne mobing“ Tuzla za održavanje sastanka na temu izbora u mjesnim zajednicama. Međutim, način na koji je ovaj zahtjev tretiran otvara više pitanja nego što daje odgovora.
Naime, zahtjev Udruženja bio je jasno usmjeren prema Komisiji za ljudska prava i slobode Grada Tuzla, tijelu koje je, prema Poslovniku Gradskog vijeća, nadležno da:
– Razmatra sva pitanja u vezi sa zaštitom prava i sloboda čovjeka proklamovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Tuzlanskog kantona,
– Obavještava nadležne organe o slučajevima kršenja prava i sloboda čovjeka i predlaže Gradskom vijeću preduzimanje potrebnih mjera za zaštitu tih prava.
– Na osnovu prikupljenih podataka prezentira Gradskom vijeću analize, informacije i izvještaje o stanju u oblasti zaštite prava i sloboda na području Grada Tuzla;
– Vrši druge poslove određene ovim, kako je to propisano i Poslovnikom o radu Gradskog vijeća.
Ipak, umjesto da se o zahtjevu raspravlja unutar Komisije, on je proslijeđen Kolegiju Gradskog vijeća?!
Takav potez ostavlja prostor za sumnju: Da li je riječ o proceduralnoj nejasnoći ili svjesnom preusmjeravanju teme izvan njenog prirodnog institucionalnog okvira?
Tokom sjednice, predložen je i usvojen zaključak da nema potrebe za održavanjem sastanka sa predstavnicima Udruženja. Kao obrazloženje navedeno je da je Gradsko vijeće već donijelo potrebne odluke koje se odnose na izbore u mjesnim zajednicama.
Međutim, ovakav pristup otvara ključno pitanje: Da li donošenje odluka automatski znači i da nema potrebe za dodatnim dijalogom, analizom ili preispitivanjem njihove primjene u praksi?
Jer upravo je dijalog između institucija i građana jedan od osnovnih principa demokratskog upravljanja, posebno kada se radi o pitanjima koja direktno utiču na lokalne zajednice.
Na kraju, ostaje utisak da je zahtjev Udruženja formalno razmotren, ali suštinski zaobiđen. Umjesto otvaranja prostora za razgovor o izborima u mjesnim zajednicama, usvojen je zaključak koji takvu mogućnost unaprijed isključuje.
U situaciji kada građani i organizacije civilnog društva traže odgovore i učešće u procesima koji ih se direktno tiču, svako zatvaranje institucionalnih kanala komunikacije može se posmatrati kao korak unazad.
A pitanje koje ostaje da visi u zraku je jednostavno: Ako ne kroz Komisiju za ljudska prava, gdje onda građani mogu otvoriti pitanja koja se tiču njihovih osnovnih prava?
Vezani tekst:
