Ako želite vidjeti kako izgleda sistem u kojem odgovornost ne postoji, dovoljno je pokušati postaviti nekoliko jednostavnih pitanja o izborima u mjesnim zajednicama.
Naš pokušaj je počeo sasvim normalno – zahtjevom za sastanak sa Savjetom mjesne zajednice. Očekivali smo dijalog. Dobili smo monolog. Jednosmjernu komunikaciju u kojoj pitanja nisu dobrodošla, a odgovori očigledno nisu obavezni.
Zatim smo se obratili Gradskoj izbornoj komisiji (GIK). Tamo smo naučili novu lekciju: niko nije nadležan. Na svako pitanje isti odgovor – nenadležni smo. U sistemu gdje su svi nenadležni, jasno je samo jedno – građani nemaju kome da se obrate.
Pravu sliku dobili smo tek iznutra. U razgovoru sa članom Savjeta saznajemo ono što se javno ne govori – da prostor za mišljenje praktično ne postoji, a da se odluke donose u atmosferi jednoumlja. Drugim riječima, tijelo koje bi trebalo predstavljati građane funkcioniše bez stvarnog učešća građana.
I kao vrhunac apsurda, istog dana stiže dokument – zaključak. Za nas saopštenje ili možda samo još jedan birokratski papir bez suštine. (Objavljujemo ga u prilogu.)
Prilog-priciciPodsjećamo, tražili smo sastanak sa Komisijom za ljudska prava jer smatramo da je povrijeđeno osnovno pravo – pravo da bira i bude biran. Isto ono pravo koje, zanimljivo, prepoznaje i institucija ombudsmena.
Ali ni tu nema odgovora. Komisija, koja već u svom nazivu ima „ljudska prava“, zaključuje da će naš zahtjev – proslijediti dalje. Kolegiju Gradskog vijeća Tuzla.
Drugim riječima, sistem funkcioniše savršeno – zahtjev ide u krug, odgovornost nigdje ne staje.
Na jednostavno pitanje dobili smo – ništa.
Ali to „ništa“ govori dovoljno. Govori da se prava ne gube uvijek direktno. Nekada se izgube u proceduri, u prebacivanju nadležnosti i u tišini institucija.
Naš sljedeći korak je jasan – obraćanje Kolegiju Gradskog vijeća Tuzla.
Jer možda danas nemamo pravo glasa na papiru.
Ali ono što sigurno imamo jeste pravo da pitamo, da insistiramo i da ne odustanemo.
A to je, očigledno, ono što najviše smeta.
