Radničke priče o mobingu rijetko počinju jednim događajem. One najčešće počinju godinama šutnje, trpljenja i pokušaja da se sačuva radno mjesto. Ova priča nije izuzetak.
Ranije smo pisali o predmetima članica Udruženja građana “Ne diskriminaciji – Ne mobingu” koje su, nakon dugotrajne pravne borbe, ostvarile prvostepene sudske pobjede, kojima je u dijelu presude utvrđuje mobinga. Ipak, nakon žalbe tuženog, predmet je pred kantonalnim sudom vraćen na ponovno odlučivanje, uz pozivanje na stav izražen u presudi Vrhovnog suda FBiH (broj 41 0 Rs 098961 25 Rev.)
Upravo tu počinje pitanje koje prevazilazi pojedinačni spor.
U navedenoj odluci Vrhovni sud zauzeo je stav da je Zakon o radu, u dijelu koji uređuje zaštitu od diskriminacije, lex specialis u odnosu na Zakon o zabrani diskriminacije. Za naše Udruženje takvo tumačenje predstavlja ozbiljan problem, budući da član 24. Zakona o zabrani diskriminacije propisuje obavezu usklađivanja drugih zakona sa tim zakonom.
Da li je moguće da zakon koji je donesen upravo radi jedinstvene zaštite od diskriminacije bude potisnut drugim propisom? Da li se na taj način mijenja smisao zakona koji je Bosna i Hercegovina usvojila kao jedan od ključnih antidiskriminacijskih propisa?
Tražeći odgovor i reakciju, obratili smo se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine zahtjevom za autentično tumačenje zakona. Svjesni da kao udruženje možda nismo ovlašteni podnosilac takvog zahtjeva, istovremeno smo se obratili i drugim institucijama koje bi mogle dati doprinos rješavanju ovog pitanja. Zahtjevi su upućeni Instituciji ombudsmena za ljudska prava, Misiji OSCE-a u Bosni i Hercegovini, OHR-u, Ustavnom sudu BiH i drugim relevantnim institucijama. Odgovori koji su stizali uglavnom su imali zajedničku karakteristiku – nenadležnost.
OSCE je najprije zatražio dopunu podneska, da bi nakon toga odgovorio da se ne miješa u pojedinačne predmete. Naš odgovor bio je da se ovdje ne radi o pojedinačnom slučaju, već o pitanju sudske prakse koje može imati posljedice za veliki broj radnika koji traže zaštitu od diskriminacije i mobinga. Na taj dopis odgovor više nije stigao. Nije za odmet napomenuti da je upravo ova organizacija potrošila milione ako ne i desetine na edukaciju sudija i advokata u svrhu pravilne primjene zakona. I na kraju opet ništa od pravilne primjene.
Posebno je zanimljiv odgovor Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Iako je Sud potvrdio da nije nadležan za traženo tumačenje, u svom aktu ukazao je na put kojim ovo pitanje ipak može doći pred Ustavni sud – kroz inicijativu redovnih sudova koji mogu pokrenuti postupak ocjene ustavnosti relevantnih zakonskih odredbi. Upravo ta mogućnost mogla bi postati naredni korak u pravnoj borbi naših članica.
Institucija ombudsmena također je navela da nije nadležna za postupanje po zahtjevu. Istovremeno, ostaje otvoreno pitanje uloge ove institucije u primjeni Zakona o zabrani diskriminacije, koji joj izričito daje zadatke promocije zakona, informisanja javnosti, podizanja svijesti i aktivnog djelovanja u prevenciji diskriminacije.
Ova institucija je zakonom određena kao centralno tijelo za zaštitu od diskriminacije u Bosni i Hercegovini.
Prema principima ombudsmenske institucije, riječ je o nezavisnom organu uspostavljenom s ciljem promoviranja dobre uprave, jačanja vladavine prava te zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Kao ključni mehanizam za praćenje i suzbijanje diskriminacije, institucija ima obavezu da postupa nepristrasno, štiti prava građana i ukazuje na sistemske propuste u radu javnih organa i drugih subjekata. Ali, nisu nadležni….
Na kraju je stigao i odgovor iz Ureda sekretara Ustavnopravne komisije, u kojem se navodi da njihovim poslovnikom nije predviđena mogućnost autentičnog tumačenja. Naravno, postojala je mogućnost da takav zahtjev bude odbijen zbog pitanja aktivne legitimacije podnosioca. Na državnom nivou udruženje građana nema ista ovlaštenja kao u određenim postupcima na nivou Federacije BiH. Međutim, odbacivanje i odlučivanje nisu isto što i proglašavanje nenadležnosti.
Niko od navedenih nije pokazao ni trunku razumjevanja za ovo pitanje koje je veoma bitno – kako za radnike, tako i za njihove porodice. Zbog toga ova priča još nije završena.
Udruženje “Ne diskriminaciji – Ne mobingu” će ponovo uputiti zahtjev za autentično tumačenje nadležnim institucijama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uz poseban naglasak na ulogu Predstavničkog doma u ovom postupku. Istovremeno, koristit ćemo sve zakonom dopuštene mehanizme i pravna sredstva kako bismo osigurali zaštitu prava radnika i spriječili svako postupanje koje bi moglo dovesti do njihove diskriminacije ili uskraćivanja zakonom zagarantovanih prava. Do tada, radnici će nastaviti čekati pravdu u radnim sporovima koji često traju godinama. A dok se institucije međusobno proglašavaju nenadležnim, ostaje pitanje: ko će od nadležnih zaštititi radnika kada se zakon ne sprovodi, ili se sprovodi na način koji dovodi u pitanje samu svrhu njegove zaštite.
