Koliko je teško doći do informacije koja treba biti dostupna javnosti? Ponekad je toliko teško da zbog nje morate na sud. Upravo to se dogodilo Udruženju „Ne diskriminacija – ne mobing“ iz Tuzle, i to u brojnim slučajevima. Istražujući transparentnost zapošljavanja u javnom sektoru, Udruženje je od Agencije za državnu službu Federacije BiH zatražilo informacije o konkursima koje je Agencija provodila za potrebe organa državne službe u Tuzlanskom kantonu u periodu od 1. januara 2023. do 31. decembra 2024. godine.
Koliko je javnih konkursa provedeno? Koliko ih je završeno žalbama? Koji su organi bili u pitanju? Ko su bili kandidati koji su uspješno prošli konkursnu proceduru? I, posebno, ko su osobe koje su smatrale da im je u tim postupcima povrijeđeno neko pravo i zbog toga podnijele žalbu? Na ova postavljena pitanja stigao je sljedeći odgovor: Dio informacija – može. Dio – ne može.
Udruženju nisu dostavljeni podaci o nazivima organa u postupcima u kojima su izjavljene žalbe, imena žalitelja i sačinjene liste uspješnih kandidata. Prigovor na nepotpunu dostavu informacija je potom odbijen. U obrazloženju, Agencija tvrdi da informacije nisu dostupne jer nisu predviđene Indeksom registra informacija, te da nije dužna obrazložiti zbog čega određene informacije nisu dostupne za saopštavanje.
Zbog parcijalnog odgovora i neadekvatnog obrazloženja odbijanja pristupa informacijama, Udruženje je pokrenulo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Tuzli. Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, broj 03 0 U 025802 25 U od 20.08.2026. godine, poništila je osporeni akt Agencije i predmet vratila prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Sud je posebno ukazao na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nepravilnu primjenu Zakona o slobodi pristupa informacijama i povredu pravila upravnog postupka.
Sud je, između ostalog, utvrdio da Agencija nije postupala u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama, da nisu utvrđene sve činjenice bitne za donošenje zakonite odluke i da nisu provedene odgovarajuće provjere postojanja zakonskih izuzetaka od pristupa informacijama. Ukazao je i na problem dvostepenosti postupka, odnosno činjenicu da su i prvostepena i drugostepena odluka donesene uz potpis rukovodioca organa, što je, prema ocjeni Suda, suprotno osnovnim načelima dvostepenog postupka i prava na žalbu.
Uprkos presudi, nalogu za ponovno odlučivanje po zahtjevu za pristup informacijama, Udruženje nije dobilo tražene informacije. Dodatno, o troškovima postupka Sud će odlučiti konačnom odlukom. Novo/staro pitanje glasi: ko plaća kada institucija pogriješi?
Sud je odlučio da će o troškovima upravnog spora odlučiti tek konačnom odlukom, pa za sada nema odluke ko će snositi troškove postupka koji je bio neophodan zbog nepravilnosti javnog organa u rješavanju po zahtjevu za pristup informacijama. To otvara prostor za sljedeću sitauciju: da javni organ donese nezakonitu odluku, da je sud poništi i predmet vrati na ponovno odlučivanje, da organ ponovo odlučuje i donese nezakonitu odluku. U tom slučaju, redosljed je isti: Ponovo žalba. Ponovo tužba. Ponovo sud. Ponovo troškovi. Tako se jedno te isto pravno pitanje može vrtiti u krug godinama.
U upravnim sporovima u praksi tako nastaju predmeti sa oznakama U2, U3 pa čak i U6, U7, U8 i dalje. Broj predmeta tada više nije samo administrativna oznaka. On govori koliko se puta građanin morao vratiti pred sud da bi pokušao ostvariti svoje pravo. U međuvremenu, javni organ i dalje odlučuje, i to bez stvarne posljedice i odgovornosti u slučaju nezakonite odluke. Dok građanin plaća advokata, sudske takse, troši vrijeme, energiju i godine života – organ nesmetano odlučuje po svojoj volji, nadoknađujući troškove iz javnog izvora finansiranja. Zbog čega bi onda već prvi put donio zakonitu odluku, ako već odgovorni neće trpiti posljedice?
Šta ako građanin nema novca, vremena ili snage da četri, pet, šest, sedam ili osam puta ide pred sud? Njegovo pravo tada može postojati samo na papiru. A pravo koje se ne može ostvariti nije mnogo više od mrtvog slova zakona. Kada javna institucija ograniči pravo na pristup informacijama, a građanin odluči da se ne pomiri s odgovorom „ne može“, bitno je znati da je javni organ dužan obrazložiti zašto određena informacija nije dostupna i na temelju kog propisa. Transparentnost je kada građanin može provjeriti šta institucija radi, a ne kada institucija saopštava da je transparentna.
