Kako su trgovački lanci zamijenili proizvodne pogone
Tuzlanski kanton, nekadašnje industrijsko srce Bosne i Hercegovine, danas je samo sjena nekadašnje proizvodne moći. Posljednjih nekoliko decenija svjedočimo gotovo potpunom nestanku metaloprerađivačke i hemijske industrije. Nekadašnji privredni giganti su uništeni, a na lokacijama gdje su nekada radile hiljade radnika, danas se uzdižu trgovački i stambeno-poslovni objekti. Taj pogubni trend stavljanja katanca na vrata fabrika nastavljen je i tokom ove godine.
Simboličan je primjer nekadašnjeg giganta čije postojanje danas više nije moguće ni prepoznati – na njegovoj lokaciji izgrađen je moderni trgovački centar. Na mjestu nekadašnjeg elektrodiva niče stambeno-poslovni objekat. Trgovački centri prekrili su i prostore nekadašnje tuzlanske germare, te fabrike iz susjednog grada. Nekadašnja fabrika obuće koja je upošljavala stotine radnika još uvijek nosi ostatke nekadašnje slave, ali prema nezvaničnim informacijama, ni ta lokacija neće dugo ostati pošteđena – i na njoj bi trebao niknuti prodajni objekat.
Poslovni objekti izgrađeni su i na lokaciji nekadašnjeg hemijskog diva koji je zapošljavao više od hiljadu ljudi. Postavlja se opravdano pitanje građana: ko će kupovati te nove stanove i zgrade, hoće li se od poslovnih objekata moći živjeti? U Tuzli je, kako mnogi ističu, kao da je tajfun prošao – sve firme su uništene, a od nekoć moćne industrije ostali su tek rijetki proizvodni pogoni koji se još uvijek bore za opstanak.
Nekada je, samo na par kilometara od centra grada, postojalo nekoliko velikih industrijskih objekata koji su zapošljavali na desetine hiljada radnika. Danas je slika potpuno drugačija. Za ovakvo stanje, prema mišljenju sindikata, najodgovornija je vlast na svim nivoima – od države, preko Federacije, pa do kantona.
Loši zakoni, nekontrolisana tranzicija i kriminalne radnje doveli su do potpunog kraha industrije. Ono što je za političare trebao biti “oporavak” kroz stečajne postupke, za preduzeća je značilo kraj, a za radnike višegodišnju borbu za osnovna prava. Proces je započeo sumnjivim metodama raspodjele društvenog kapitala, gdje su pojedinci postajali prebogati na račun stotina hiljada osiromašenih radnika. Vjerovali su da će tako ostati zauvijek, ali stvarnost ih je demantovala – radnici su masovno odlazili u inostranstvo, ostavljajući za sobom prazne fabrike i još prazniju domovinu.
Najnoviji slučajevi gašenja preostalih fabrika svjedoče o nastavku istog trenda – uništavanju preostale privrede i svakog novog radnog mjesta. Stoga se sve glasnije postavlja pitanje: ko će kupovati u trgovačkim centrima izgrađenim na temeljima fabrika? Odakle novac i u kakvoj državi želimo živjeti? Dok oni koji su plaćeni da rade u ime građana nijemo posmatraju propadanje, čak i institucije od javnog značaja nalaze se pred gašenjem.
Nekada je industrija bila unosan biznis koji je hranio hiljade porodica. Danas je, umjesto proizvodnje, profitabilna samo politika. Nerad, nekontrolisana moć pojedinaca i sistem bez odgovornosti podijelili su građane na bogate i siromašne, ostavljajući zemlju gotovo bez ikakve perspektive za ekonomski rast i razvoj. A odgovornih – ni na vidiku.
