Jedno jednostavno pitanje – jedan ogroman zid
Naše Udruženje „Ne diskriminacija – ne mobing“ iz Tuzle krajem 2023. godine pokreće jedno od naizgled najjednostavnijih istraživanja u okviru javnog interesa:
Kako i gdje Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (MUP TK) iznajmljuje poslovne prostore?
Koliko se za to izdvaja iz budžeta, i pod kojim uslovima?
U jednoj uređenoj i odgovornoj državi, ovo bi bile informacije koje javne institucije objavljuju i bez pitanja. Ali ne i u Tuzlanskom kantonu. Tu se, očigledno, istina mora čupati klještima.
2024. godina: pravne vratolomije i institucionalno odugovlačenje
Nakon više pisanih zahtjeva, dopisa, pozivanja na Zakon o slobodi pristupa informacijama, stigao je odgovor MUP-a TK, datiran 16.01.2024. godine. U njemu stoji:
“Zahtjev se odbacuje jer ne sadrži valjan dokaz o postojanju svrhe i pravnog osnova za korištenje ličnog podatka.”
Drugim riječima: građani moraju dokazivati pravni osnov da bi znali kako se troši budžetski novac.
Iako smo tražili podatke koji se tiču javne potrošnje – ne privatne osobe, već državne institucije – birokratija nas tretira kao da tražimo nečiji JMBG, a ne ugovor o zakupu prostora.
Selektivna upotreba zakona: oslobađanje od takse… pa taksa?
U obrazloženju istog rješenja, službenica se poziva na član 16. Zakona o slobodi pristupa informacijama, gdje se navodi da nema obaveze plaćanja administrativne takse.
Međutim, odmah potom, u pouci o pravnom lijeku, stoji da se za žalbu mora platiti administrativna taksa od 10,00 KM.
Dakle – istovremeno nas oslobađaju i obavezuju.
Koja od dvije verzije vrijedi? Očigledno ona koja više puni kasu – jer žalbu smo morali platiti. Znamo mi i razlog, nije tretiran kao zahtjev za pristup informacijama, ali bez ikakvog osnova, što je i potvrđeno presudom nadležnog suda.
Žalba, tužba, takse, šablonska odbijanja… ali mi ne odustajemo
Udruženje 19.01.2024. ulaže žalbu, uz uplatu takse, i pored zakonskog oslobađanja. Naravno – žalba je odbijena kao neosnovana.
Obrazloženje opširno, ali suštinski neutemeljeno. Institucije se trude stvoriti utisak zakonitosti – dok istovremeno krše osnovna prava.
Sljedeći korak bio je podnošenje tužbe 18.03.2024. godine, zbog kršenja prava na pristup informacijama, zagarantovanog Ustavom Bosne i Hercegovine, ali i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.
No, pravda nije besplatna: 100,00 KM sudske takse plaćeno je iz džepa članova Udruženja.
Naš slučaj biva prihvaćen, rješenje MUP-a TK poništeno, a predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
Međutim, sud se nije izjasnio o našem zahtjevu za nadoknadu troškova, što je još jedna česta pojava – mnogi građani dobiju pravdu, ali ne i refundaciju osnovnih troškova borbe za nju.
Presuda je tu, a gdje su pare? Još jedno obeshrabrenje
Postoji i presedan – odluka Vrhovnog suda FBiH po kojoj su organi oslobođeni plaćanja troškova i kada izgube spor.
Građani, udruženja i aktivisti tako snose sav teret pravde. Ovaj pravosudni mehanizam obeshrabruje svaki oblik pravne borbe.
Nakon toga – još jedna faktura: sudska taksa na presudu od 100,00 KM. Plaćamo.
Rješenje (konačno)? Cenzurisano, naravno
Dana 22.01.2025. godine, MUP TK donosi rješenje kojim se omogućava pristup informacijama.
Dobijamo na uvid i traženi ugovor o zakupu, ali – druga strana ugovora, ona sa ciframa – nije dostavljena. Slučajno?
Međutim, iz dodatnih izvora i naknadne dokumentacije dolazimo do informacije da je mjesečna cijena zakupa poslovnog prostora na adresi Vukovarska ulica, naselje Ši selo, površine 550 m², za potrebe Policijske stanice Istok u Tuzli, prvobitno iznosila 6.500,00 KM, a kasnije je aneksom podignuta na 6.800,00 KM mjesečno.
Ipak, ni nakon svih zahtjeva, presuda i žalbi – nikada nismo dobili odgovor na ključno pitanje:
Kako je baš taj objekat izabran? Da li je raspisan poziv? Da li je bilo više ponuda? Ili je sve išlo direktno – ciljano – mimo tržišne logike?
Takvih podataka nema. Institucije ih uporno ignorišu, kao da su u pitanju vojna tajna, a ne najobičniji tržišni postupak javne uprave.
Uslovi? Nepraktični, ali sa kupatilima
Prema izjavama službenika (imena poznata redakciji), zgrada je nekada bila MOTEL, pa tako sada imamo kancelarije s kupatilima – ali bez parkinga.
Službenici dolaze privatnim vozilima – ali ih nemaju gdje parkirati. Ipak, ako žele da se istuširaju – to mogu. Sve to, naravno, na račun poreznih obveznika.
Plaćaj kopiju, pa moli da bude potpuna
U dopisu koji šaljemo uz dokaz o uplati troškova umnožavanja dokumenta, jasno ukazujemo da informacija nije potpuna, i molimo da se dopunski dostavi ostatak ugovora.
Nismo željeli odmah ići s novom tužbom – pružili smo šansu zdravom razumu. Ali – ništa od odgovora.
Urgencije, nove prijave, institucionalna tišina
15.01.2025. godine, podnosimo urgenciju jer obećano dopunsko rješenje nije doneseno. Odgovora nema.
28.02.2025. godine, podnosimo novi zahtjev za pristup informaciji – ni on nije riješen.
Prijavljujemo slučaj Upravnoj inspekciji, kao i Instituciji ombudsmena, i podnosimo zahtjev za donošenje odluke o troškovima jer smo uspjeli u postupku.
Ni o tome nema odgovora. Još čekamo.
Budžetski novac – njihova stvar, a ne naša?
Na kraju ostaje pitanje:
Zašto se toliko energije troši na prikrivanje osnovnih informacija o trošenju javnog novca? Da li je riječ o netransparentnosti, nesposobnosti, ili možda o nečemu mnogo ozbiljnijem?
Ispred zgrade Policijske stanice Istok u Tuzli, ulice će ostati zakrčene, ali zato – službenici će imati gdje da se istuširaju.
A građani? Neka mole, tuže, plaćaju i čekaju. Pravo na istinu – očigledno je privilegija.
