U Mainzu, glavnom gradu njemačke pokrajine Rheinland-Pfalz, sve je izraženije pravilo da oni koji imaju stan nastoje ostati u njemu, čak i kada im taj prostor više ne odgovara. U gradu koji ima nešto više od 220.000 stanovnika sve je manje selidbi, što dodatno usporava ionako napeto tržište nekretnina.
Komunalno stambeno preduzeće Wohnbau Mainz upravlja sa oko 11.000 stanova. Prema riječima direktora Romana Beckera, trenutno se mjesečno otkazuje svega između 45 i 55 stanova. Stopa promjene stanara pala je ispod šest posto, što pokazuje da je tržište najma gotovo zaustavljeno. Dodatni problem predstavlja i činjenica da se u Mainzu gradi premalo novih stanova, zbog čega su šanse onih koji traže smještaj sve manje, piše DW.
Kako bi pokušali pokrenuti promjene, Wohnbau Mainz je pokrenuo program pod nazivom „Budućnost kod kuće 55+“. Ideja je da starije osobe, kojima su veliki stanovi postali nepotrebni nakon što su im se djeca odselila, zamijene te stanove s mladim porodicama kojima je potreban veći prostor.
Ono što ovaj model čini posebno zanimljivim jeste garancija da će stanari pri prelasku u manji stan zadržati dosadašnju cijenu najma, odnosno takozvanu „hladnu kiriju“ — Kaltmiete. Uz to, preduzeće im isplaćuje i bonus za selidbu u iznosu od 1.500 eura.
Primjera radi, četverosoban stan od 85 kvadratnih metara, za koji se plaća 850 eura mjesečno, može biti zamijenjen za manji stan od 65 kvadrata sa stanarinom od 650 eura. Na taj način domaćinstvo godišnje može uštedjeti oko 2.400 eura, a dodatne uštede moguće su i kroz manje troškove grijanja, struje i drugih režija.
Ovim projektom stambeno preduzeće iz Mainza pokušava unaprijediti raniji model razmjene stanova za starije osobe, koji je postojao pet godina, ali nije dao značajne rezultate. Glavni razlog bio je taj što su se mnogi stanari plašili da će nakon izlaska iz velikog stana, u kojem su godinama živjeli, za manji stan morati plaćati znatno višu cijenu po kvadratu.
Sada se taj problem pokušava riješiti zadržavanjem stare cijene najma. Novi stanovi se, osim toga, predaju renovirani i prilagođeni osobama s manje pokretljivosti, uz malo ili nimalo barijera. Stanari ne moraju plaćati duple kirije tokom preseljenja, niti se na njih primjenjuje uobičajeni otkazni rok.
Procjene pokazuju da bi oko 2.700 starijih podstanara moglo preći u manje stanove, dok istovremeno oko 1.000 porodica bezuspješno traži četverosobne stanove. Preduzeće već kontaktira moguće učesnike programa, a plan je da projekt u prvoj fazi traje 24 mjeseca i obuhvati 100 stanova.
Iz Wohnbau Mainza naglašavaju da od ovog modela ne očekuju finansijsku korist. „To radimo jer kao komunalno preduzeće imamo i socijalni zadatak“, poručuje Becker.
Ipak, stručnjaci nisu jednoglasni u ocjeni ovog modela. Reiner Braun, predsjednik Upravnog odbora privatnog instituta Empirica iz Berlina, smatra da je problem mnogo dublji. Prema njegovim riječima, u atraktivnim velikim gradovima postojeće stanarine su, zbog regulacije cijena, znatno niže od realne tržišne vrijednosti.
Braun ističe da u starim stanovima ne ostaju samo seniori, nego i ljudi koji su se preselili u druge gradove, ali ne žele otkazati stan jer postoji mogućnost povratka. U suprotnom, smatra on, kasnije više ne bi mogli pronaći ništa po pristupačnoj cijeni. Zbog toga su stari ugovori o najmu, kako kaže, postali svojevrsna vrijednosna imovina čija vrijednost stalno raste.
On upozorava i na još jednu grupu koja utiče na manjak dostupnih stanova. Riječ je o osobama starijim od 40 godina, često razvedenim i dobro situiranim, koje su u partnerskim vezama, ali žive u odvojenim stanovima. Takav način života, prema njegovom mišljenju, moguć je upravo zato što mnogi imaju stare ugovore s nižim stanarinama.
Braun zato ne smatra da model iz Mainza predstavlja dugoročno rješenje. Za one koji učestvuju u razmjeni stanova on može biti koristan, ali, kako kaže, takvi programi se bave posljedicama, a ne uzrocima problema. Prema njegovoj ocjeni, masovna primjena ovakvih mjera mogla bi čak smanjiti sredstva potrebna za gradnju novih stanova i obnovu postojećih objekata.
On zaključuje da visoke stanarine kod novih ugovora imaju dva glavna uzroka — visoke troškove i nestašicu stanova. Za oba problema, smatra Braun, dio odgovornosti snose država i lokalne vlasti, jer upravo one određuju i stalno pooštravaju pravila gradnje.
