Godinama unazad traje gotovo neprimjetan, ali uporan institucionalni problem — neprovođenje izbora u mjesnim zajednicama. Iako se radi o najnižem nivou demokratskog odlučivanja, nadležne strukture vlasti uporno ignorišu zakonske obaveze.
Nakon niza bezuspješnih inicijativa, sastanaka i upozorenja, postalo je jasno: kada izostane politička volja, građanima preostaje jedino pravna borba. Upravo zato je grupa građana, uz podršku Udruženja „Ne diskriminacija — ne mobing“, odlučila pokrenuti postupak pred Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
Hronologija ignorisanih inicijativa
Problem nije nov. Još prije formalnog uključivanja Udruženja, više lokalnih organizacija i aktivista ukazivalo je na činjenicu da se izbori u mjesnim zajednicama ne provode.
Ova tema se redovno pojavljivala na dnevnim redovima sjednica Gradskog vijeća Tuzla. Međutim, uprkos jasno propisanim obavezama iz Statuta, konkretni koraci su izostali.
Umjesto rješavanja problema, uslijedile su izmjene Statuta koje, prema ocjenama sagovornika, pokušavaju legalizirati postojeće stanje — stanje bez izbora.
Posebno zabrinjava obrazloženje takvih odluka, koje se poziva na visoke troškove organizacije izbora — iako nikada nije predstavljen konkretan finansijski proračun.
Finansijski argument pod lupom: Mit o „preskupim izborima“
Tvrdnja da su izbori finansijski neizvodivi ne izdržava ozbiljnu analizu.
Podaci iz drugih lokalnih zajednica pokazuju drugačiju sliku:
- U općini Centar Sarajevo, za 2025. godinu izdvojeno je ukupno 65.000 KM za izbore i naknade članovima izborne komisije.
- U Jajce su također provedeni izbori uz jasno planirana budžetska sredstva.
- U općini Novo Sarajevo, izbori su 2023. godine koštali oko 40.000 KM.
Istovremeno, grad Tuzla bilježi višemilionske suficite — sredstva koja ostaju neutrošena i vremenom gube vrijednost zbog inflacije i odgađanja projekata.
Ovdje se otvara ključno pitanje: ako novac postoji, zašto ne postoji politička volja?
Građanski pritisak i institucionalna šutnja
Tokom proteklih godina građani i civilno društvo koristili su sve dostupne mehanizme:
- upućeni su brojni zahtjevi prema gradskim organima,
- pojedini vijećnici su javno podržali inicijative,
- Institucija Ombudsmen za ljudska prava Bosne i Hercegovine izdala je preporuke za poštivanje ustavnih i konvencijskih prava,
- održani su sastanci sa gradonačelnikom, vijećnicima i izbornom komisijom.
Svi ovi koraci imali su isti cilj — da se problem riješi kroz dijalog i zakon.
Rezultat? Bez konkretnih pomaka.
Opstrukcije na lokalnom nivou
Situacija dodatno dobija na težini na terenu.
Savjet MZ Slatina odbio je sastanak s predstavnicima Udruženja, dok su dostupne informacije bile fragmentarne i nedovoljne. Komisija za ljudska prava donijela je zaključke koji, prema ocjeni sagovornika, ne adresiraju suštinu problema.
Ovakvi potezi ukazuju na obrazac ponašanja — administrativno odugovlačenje i izbjegavanje odgovornosti.
Prekretnica: Apelacija pred Ustavnim sudom
Nakon iscrpljivanja svih institucionalnih mogućnosti, donesena je odluka o pravnom koraku.
Udruženje „Ne diskriminacija — ne mobing“, zajedno sa 25 građana iz isto toliko mjesnih zajednica, podnijelo je apelaciju Ustavni sud Bosne i Hercegovine.
- Broj predmeta: AP-1203/26
- Datum prijema: 1. april 2026.
- Evidentiranje: 2. april 2026.
Apelacija se fokusira na temeljna demokratska prava — pravo da se bira i bude biran.
Šta građani traže?
Zahtjevi upućeni Sudu su jasni:
- utvrđivanje povrede prava na slobodne i tajne izbore, zagarantovanih Evropskom konvencijom i Ustavom BiH,
- nalog nadležnim organima da u roku od 60 dana donesu potrebne akte za provođenje izbora,
- pravičnu naknadu apelantima i pokrivanje troškova postupka.
Zaključak: Test za demokratiju
Ovaj slučaj daleko nadilazi lokalni administrativni spor. On otvara suštinsko pitanje funkcionisanja demokratije na najnižem nivou vlasti.
Ako se građanima uskraćuje pravo da biraju svoje predstavnike u mjesnim zajednicama, postavlja se pitanje — gdje zapravo počinje i završava demokratija?
Apelacija AP-1203/26 sada predstavlja test ne samo za pravosudni sistem, već i za povjerenje građana u institucije.
Jer kada oni koji upravljaju sistemom odbijaju primijeniti zakon, tada zakon — barem u teoriji — mora zaštititi građane.
