Život na kredit: Kako inflacija i nemoć vlasti guraju građane u siromaštvo
Rast cijena i dugotrajna inflacija postali su jedna od glavnih ekonomskih tema u Bosni i Hercegovini, jer direktno utiču na svakodnevni život građana. Troškovi hrane, energenata, prevoza i osnovnih usluga rastu brže nego primanja, zbog čega sve veći broj ljudi teško uspijeva pokriti osnovne životne potrebe. Čak i bez aktuelne prijetnje dodatnog rasta cijena uzrokovane globalnim konfliktima, inflacija ne prestaje i rast troškova života nadmašuje rast primanja. To nije samo statistički podatak, već svakodnevna borba za sve veći broj ljudi. Pogoršava se životni standard i građani sve teže finansiraju čak i osnovne potrebe, poput hrane i režija. Svaki novi udar na cijene dodatno smanjuje ionako tanak sloj sigurnosti kućnog budžeta.
Istovremeno, globalne krize i geopolitičke napetosti dodatno produbljuju ekonomsku neizvjesnost, dok domaći politički i ekonomski faktori često ne samo da ne uspijevaju stabilizirati tržište, već ga dodatno otežavaju. Iako su vanjski šokovi, poput rasta cijena nafte ili energenata, često okidač za poskupljenja, ključni i najteži problem u Bosni i Hercegovini su domaće vlasti na svim nivoima. Njihovo djelovanje, ali još češće nedjelovanje, najviše doprinosi negativnim ekonomskim kretanjima. Dok se globalne krize mogu smiriti i tržišta stabilizovati, ostaje hronični problem nesposobnog, nefunkcionalnog i često destruktivnog upravljanja. Sve dok se to ne promijeni, svaka stabilizacija biće privremena i krhka.
U takvom okruženju građani su primorani prilagođavati svoje navike potrošnje i tražiti načine da zaštite kućni budžet. Međutim, tek mali broj građana je u mogućnosti da aktivno upravlja svojim finansijama i stvara bilo kakve rezerve. Velika većina je svedena na reaktivno ponašanje – moraju smanjivati rashode i svoditi ih na goli egzistencijalni minimum. Nažalost, sve češći je slučaj da se ljudi, kako bi pokrili osnovnu potrošnju, moraju zaduživati, što ih vodi u začarani krug siromaštva. Promjene cijena je, zapravo, prilično lako predvidjeti: one gotovo uvijek idu samo u jednom smjeru – nagore. Prihodi, s druge strane, uglavnom rastu sporije, manje i neredovno.
Eskalacija kriza u svijetu djeluje brzo i često bude multiplicirana, ne samo objektivnim troškovima, već i pohlepom. Kada dođe do objektivnog rasta troškova, recimo za određen postotak, prodajne cijene se često povećavaju znatno brže i više od toga. S druge strane, deeskalacija i smirivanje vanjskih kriza na tržište djeluju puno sporije i u manjoj mjeri. Cijene se, nažalost, uglavnom ne smanjuju, čak i kada troškovi poslovanja padnu. Iako je neposredan uzrok za to često zloupotreba tržišne moći i pohlepa, najveća odgovornost je na vlastima koje takvo ponašanje dozvoljavaju, nemaju mehanizme da ga spriječe ili, još gore, nemaju interesa da ga regulišu.
Postavlja se pitanje koje mjere ili strategije država i pojedinci mogu primijeniti da ublaže negativne efekte ekonomske krize na svakodnevni život. Nažalost, pojedinci često imaju vrlo ograničen izbor. Oni s natprosječnim primanjima mogu pokušati štednjom i stvaranjem zaliha ublažiti udarce na svoj budžet. No, većina građana nema tu privilegiju i jednostavno podnosi posljedice. Država, s druge strane, ima mnogo veće mogućnosti, ali one zahtijevaju odgovorno i stručno upravljanje. Ključno je adekvatno pripremati se za krize – stvarati finansijske rezerve u dobrim vremenima, koje se onda u kriznim mogu upotrijebiti za ublažavanje udara na najugroženije. Bez takvih priprema, mogućnosti djelovanja su minimalne. A ako na vlasti imate one koji nisu slobodni, nisu stručni niti su zainteresovani djelovati u tom smjeru, onda se opet sve svodi na snalaženje i preživljavanje samih građana i privrede. To je realnost u kojoj živimo.
