Slučaj otvaranja novog graničnog prelaza Gradiška ponovo je pokazao koliko su institucije u Bosni i Hercegovini ranjive kada se tehnička, administrativna i operativna pitanja počnu koristiti kao sredstvo političkog pritiska.
Na prvi pogled, riječ je o pitanju koje bi trebalo biti jednostavno: Novi granični prelaz je izgrađen, potrebno je završiti procedure, organizovati rad službenika i omogućiti njegovo stavljanje u funkciju. To je pitanje važno za građane, privredu, prevoznike, putnike i svakodnevni promet.
Međutim, u praksi se pokazalo da ni takve odluke u BiH ne mogu proći bez političkog uslovljavanja.
Razlog
Zijad Krnjić, kao član Upravnog odbora UIO BiH iz reda eksperata, ne daje saglasnost za izmjene Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji UIO, a bez tog pravilnika se novi granični prelaz Gradiška ne može staviti u funkciju jer treba urediti organizaciju rada i raspored službenika na novoj lokaciji.
On svoj stav veže za drugo pitanje: raspodjelu novca od PDV-a između FBiH i RS-a. Prema njegovom tumačenju, RS već duže vrijeme dobija više novca nego što joj pripada po obračunima, pa traži da se prije otvaranja Gradiške na dnevni red UO UIO stave novi koeficijenti raspodjele i poravnanje duga. Naveo je da RS, po tom osnovu, duguje FBiH 151.850.000 KM, te da bi dug mogao dodatno rasti.
Drugim riječima, “poravnanje” znači finansijsko izravnanje između entiteta. Ako je jedan entitet u prethodnom periodu kroz privremene koeficijente dobio više novca nego što mu po konačnom obračunu pripada, taj iznos se treba vratiti ili prebiti kroz narednu raspodjelu. Raniji primjeri pokazuju da UO UIO može donositi takve odluke o privremenom poravnanju između entiteta; recimo, 2022. je donesena odluka po kojoj je Federacija BiH trebala isplatiti RS-u 14,7 miliona KM.
Krnjićeva pozicija je, pojednostavljeno: neću podržati pravilnik za Gradišku dok se ne riješi pitanje koeficijenata i duga prema FBiH.
Gradiška i poravnanje prihoda nisu isto pitanje
Otvaranje graničnog prelaza Gradiška i poravnanje prihoda od indirektnih poreza između entiteta nisu tehnički povezani procesi. Gradiška se odnosi na organizaciju rada Uprave za indirektno oporezivanje BiH i funkcionisanje novog prelaza, dok se poravnanje odnosi na raspodjelu novca od PDV-a, akciza, carina i drugih indirektnih poreza između Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta.
To su dva različita pitanja.
Jedno je pitanje granične infrastrukture i rada službi, a drugo je finansijsko-političko pitanje raspodjele prihoda. Ipak, oba završavaju pred istim institucijama i upravo tu nastaje prostor za blokadu.
Kada član nekog upravnog odbora odluči da neće podržati jednu odluku dok se ne riješi druga, u ovom slučaju Zijad Krnjić, formalno možda koristi pravo koje ima u procesu odlučivanja. Ipak, suštinski, time se otvara problem. Nepovezano pitanje postaje sredstvo pritiska.
Ako može danas zbog PDV-a, može sutra zbog bilo čega drugog
Najveća opasnost ovog slučaja nije samo u tome što jedan granični prelaz čeka na otvaranje. Mnogo veći problem je princip koji se ovakvom praksom uspostavlja.
Ako se otvaranje graničnog prelaza može uslovljavati poravnanjem prihoda od indirektnih poreza, onda se logično postavlja pitanje: Šta sprječava bilo koga da sutra blokira neku drugu odluku zbog potpuno trećeg pitanja?
Po istoj logici, npr. politički predstavnici hrvatskih stranaka mogli bi reći da neće podržati određene odluke dok se ne promijeni Izborni zakon. Predstavnici iz RS – a mogli bi blokirati odluke dok se ne riješi pitanje državne imovine. Bošnjačke stranke mogle bi uslovljavati tehničke odluke usvajanjem zakona ili rješavanjem pitanja koja smatraju prioritetnim.
U takvom modelu odlučivanja granica više ne postoji. Svaka odluka može postati predmet trgovine, svako pitanje može biti povezano s drugim, a svaka institucija može biti pretvorena u prostor za političko nadmudrivanje.
Građani i privreda kao taoci blokada
Najveću cijenu takvog ponašanja ne plaćaju političari, članovi upravnih odbora ili stranački pregovarači. Cijenu plaćaju građani i privreda.
U slučaju Gradiške, to znači da prevoznici, putnici, privrednici i lokalne zajednice čekaju zbog spora koji s njima nema direktne veze. Umjesto da se odluke koje su operativne i važne za svakodnevni život rješavaju brzo i institucionalno, one postaju dio šire političke računice.
Takva praksa dodatno urušava povjerenje građana u institucije. Jer ako se i odluke koje bi morale biti tehničke mogu zaustaviti zbog političkog uslovljavanja, onda građani s pravom mogu pitati: Kome institucije uopće služe?
Politički zahtjevi mogu biti važni, ali ne smiju blokirati sve ostalo
Naravno, pitanje raspodjele prihoda od indirektnih poreza može biti važno. Kao što može biti važno i pitanje Izbornog zakona, državne imovine, nadležnosti, budžeta ili bilo kojeg drugog političkog spora.
Ali važno pitanje ne znači automatski da zbog njega treba zaustaviti sve drugo.
U uređenom sistemu, svako pitanje ima svoj institucionalni put. Ako postoji spor oko raspodjele novca, on se mora rješavati kroz nadležne procedure, odluke, obračune i mehanizme kontrole. Ako postoji problem s Izbornim zakonom, on se mora rješavati kroz političke pregovore i parlamentarnu proceduru. Ako postoji pitanje državne imovine, ono mora imati svoj pravni i politički okvir.
Problem nastaje kada se jedno pitanje koristi kao sredstvo ucjene u potpuno drugom procesu. Tada se ne rješava ni prvi ni drugi problem, nego se samo proizvodi nova blokada.
Predizborno pokazivanje mišića
Sve se dešava u periodu kada političke tenzije rastu i kada se svaka institucionalna odluka lako pretvara u predizbornu poruku. Upravo zato ovakvi slučajevi zahtijevaju dodatni oprez.
U predizbornoj atmosferi blokade često ne služe samo kao sredstvo pritiska, nego i kao politička predstava za birače. Jedni se predstavljaju kao zaštitnici interesa entiteta, drugi kao branitelji naroda, treći kao čuvari zakonitosti, a četvrti kao žrtve blokade. Naravno, sve lijepo upakovano u foliju patriozma i brige za „svoje“.
U međuvremenu, konkretni problemi ostaju neriješeni.
Granični prelazi čekaju. Projekti kasne. Privreda trpi. Građani gube vrijeme. Institucije gube kredibilitet.
Opasna praksa može postati pravilo
Slučaj Gradiška zato ne treba posmatrati samo kao pojedinačni spor. On je upozorenje.
Ako se normalizuje praksa da se nepovezana pitanja vežu jedno za drugo, Bosna i Hercegovina može ući u još dublji institucionalni haos. Tada više neće biti važno šta je na dnevnom redu, nego ko u tom trenutku ima mogućnost da nešto zaustavi i šta želi dobiti zauzvrat.
Takav sistem ne proizvodi dogovor, nego stalnu ucjenu. Ne proizvodi odgovornost, nego izgovore. Ne rješava probleme, nego ih gomila.
Zaključak
Slučaj Gradiška pokazuje koliko je opasno kada tehnička i operativna pitanja postanu sredstvo političkog pritiska. Bez obzira na to koliko je pitanje poravnanja prihoda važno, ono nije tehnički uslov za otvaranje graničnog prelaza.
Ako se danas zbog jednog finansijskog spora može blokirati granični prelaz, sutra se po istoj logici može blokirati bilo šta drugo zbog Izbornog zakona, državne imovine, imenovanja ili nekog novog političkog zahtjeva.
To nije put ka rješavanju problema, nego put ka potpunoj paralizi sistema.
U međuvremenu sve će dobiti jednu grotesknu formu riality programa. Jedni će navijati za jedne, drugi za druge i putem društvenih mreža će se vrijeđati. Glumiti rogove u vreći ne shvatajući koliko su blokade i nadgornjavanje pogubne po sve nas.
Bosni i Hercegovini ne trebaju institucije u kojima se svaka odluka koristi kao sredstvo ucjene. Trebaju joj institucije koje rade svoj posao, rješavaju pitanja po proceduri i ne pretvaraju građane i privredu u taoce političkih obračuna.
