Borba s ADHD-om bez adekvatne terapije: Zašto je lijek ilegalan u BiH
Statistički, hiljade djece i odraslih u Bosni i Hercegovini pate u tišini boreći se s poremećajem hiperaktivnosti i deficita pažnje – ADHD-om. U zemlji je nemoguće nabaviti lijekove koji su dostupni u skoro svakoj evropskoj državi. Djeca su uskraćena čak i za dostojanstvo dijagnoze.
Jedna majka, inače univerzitetska profesorica, godinama vodi borbu za promjenu u sistemu. Njen sin je “drugačiji” i ne uklapa se u rigidni sistem obrazovanja.
Dječaku je ustanovljen ADHD, a svoje školske dane, iako odlikaš, provodio je pod suspenzijom, izdvojen i odbačen. Njegove školske godine mogle su biti dramatično drugačije:
“Da smo uspjeli na početku, da je prepoznat na vrijeme, da je uključena adekvatna terapija – mislim da bi bilo sve daleko drugačije. Možda bi bio u kategoriji učenika koji se bore za titulu učenika generacije, a ne na suspenziji.”
Nevidljiva djeca i posljedice neprepoznavanja
Iako se naziva poremećajem, ADHD balansira na tankoj liniji između smetnje i neuočenog nedostatka:
“Procjenjujemo da ADHD ima otprilike sedam od sto djece i nešto manji postotak odraslih. To znači da u BiH vjerovatno između 120.000 i 160.000 ljudi ima ovaj poremećaj”, objašnjava psihologinja i geštalt psihoterapeutkinja. Njihove živote narušavaju naizgled male stvari koje imaju velike posljedice.
“Kod osoba koje dobiju dijagnozu kasnije u životu često vidimo da su godinama pokušavale kompenzirati teškoće velikim naporom. Nažalost, dijagnoza se ponekad postavi tek kada posljedice postanu ozbiljne”, govori psihologinja.
Osobe s neliječenim ADHD-om nerijetko razvijaju i depresiju, što predstavlja dodatni problem. Djeca s ovim poremećajem često su odbačena od strane vršnjaka, označena kao “loša” ili kao djeca koja ne pripadaju okruženju u kojem bi trebala da budu prihvaćena.
Psihologinja dalje objašnjava da osobe s ADHD-om imaju značajno veći rizik za razvoj problema sa zloupotrebom supstanci u poređenju s opštom populacijom:
“Neprepoznat i netretiran ADHD može imati ozbiljne posljedice: poteškoće u obrazovanju, nestabilnost na poslu, probleme u odnosima, finansijski stres ili veći rizik za nesreće i ovisnosti”, naglašava se tragedija nepomaganja ljudima koji bi, uz adekvatnu podršku, mogli voditi sasvim normalan život.
Lijek koji je nedostupan i javnost koju nije briga
Lijekovi za ADHD često su na bazi supstanci koje podliježu kontroli, zbog čega postoji rizik od njihove zloupotrebe. Njihovo licenciranje je skuplje i procedura je složenija, a farmaceutske kompanije nisu zainteresovane za tržište koje ovaj poremećaj ne prepoznaje.
Kako svjedoči sagovornica, vođeni su razgovori s vlasnicima veletrgovina, predstavnicima Agencije za kontrolu lijekova, pa čak i sa regionalnim predstavništvima nosilaca licenci. Odgovor je često isti – domaće tržište nije interesantno, ne samo zbog svoje veličine, već zato što se o ADHD-u ne govori dovoljno.
Psihijatar može propisati lijek, ali ga ne može ordinirati kroz bolnički sistem. Bolnica, čak i ako bi raspisala tender za nabavku, ne može ga realizovati jer ga nijedna veletrgovina ne može ponuditi. Roditelj na kraju ostaje s receptom koji ne može iskoristiti.
Mukotrpno traženje rješenja preko granice
Očajni za pomoći, pacijenti i njihove porodice često odlaze po dijagnozu i lijekove u susjedne države, ali to stvara nove probleme. Budući da lijekovi nisu registrovani u BiH, njihova nabavka i unošenje u zemlju odvija se u sivoj zoni, iako se radi o neophodnoj terapiji.
U zemlji ne postoji ni sistematska mogućnost dijagnostike, a stalna putovanja preko granice predstavljaju dodatno opterećenje. Osobe koje redovno koriste terapiju primorane su da svakog mjeseca putuju u jednu od susjednih zemalja, što za sobom povlači dodatne troškove, gubitak vremena i energije.
Promjena je potrebna iz korijena – razvijanje svijesti
Roditelji i osobe s ADHD-om često radije pribjegavaju nabavci lijeka u inostranstvu nego da se o tome javno govori, što pokazuje koliko je ova tema i dalje tabuizirana. Prisutna je stigma koja dolazi s etiketom “psihijatrijskog bolesnika” ili “agresivnog djeteta”.
Uzrok tome leži i u zastarjelim stavovima, nedovoljnom znanju i nerazumijevanju, te nepostojanju želje da se problem sagleda iz ugla djeteta i porodice. Rješenja nema bez promjene propisa i sistemskog pristupa, što postaje fokus djelovanja onih koji se godinama bore za prava svoje djece.
Psiholozi pozivaju sve koji se bore s ovim izazovima da potraže stručnu pomoć, bez obzira na životnu dob. Mnogi ljudi godinama žive s osjećajem da su neorganizirani, lijeni ili nedisciplinovani, pa terapija često počinje upravo razdvajanjem simptoma ADHD-a od slike koju je osoba razvila o sebi. To dovodi do većeg osjećaja stabilnosti, više samopouzdanja i kvalitetnijih odnosa.
Pred svima koji su pogođeni ADHD-om je dug put. Sistem i društvo koji su iznevjerili mnogu djecu još uvijek imaju priliku to nadoknaditi i omogućiti im da izrastu u briljantne, sretne i ispunjene odrasle ljude.
Ova promjena mora krenuti od individualnog nivoa – empatije i razumijevanja, preko institucija, pa sve do formalnih koraka poput licenciranja neophodnih lijekova.
