Digitalizacija na papiru: Zašto građani i dalje nose potvrde između institucija
Iako nadležne institucije često tvrde da sistem automatske razmjene podataka funkcioniše bez poteškoća, stvarnost za mnoge građane u Federaciji Bosne i Hercegovine je potpuno drugačija. Umjesto obećane efikasnosti, oni dane provode između šaltera, pokušavajući papirnim potvrdama dokazati svoja osnovna prava. Ovaj jaz između obećane i stvarne digitalizacije najizraženiji je u procesu ostvarivanja zdravstvenog osiguranja nakon promjene poslodavca.
Kada sistem zakaže: Putovanje od šaltera do šaltera
Nedavni slučajevi iz prakse ponovo su otvorili pitanje stvarne digitalizacije javnog sistema u Federaciji BiH. Iako je poslodavac uredno podnio prijavu, a nadležna porezna institucija obradu završila u zakonskom roku, osiguranik se često suočava s neočekivanom preprekom. U kantonu ili zavodu zdravstvenog osiguranja dobija informaciju da u njihovom sistemu jednostavno nije evidentiran.
Kako bi riješio ovaj paradoks, građanin je primoran da se vrati korak unazad. Prvo iz firme, a zatim i iz porezne ispostave pribavlja papirne potvrde da je sve uredno završeno. Vraća se na šalter Zavoda, samo da bi mu rekli da elektronski fajl “još nije stigao” te da će prijava biti unesena ručno. Ovaj proces, koji bi trebao biti nevidljiv i trenutan, pretvara se u iscrpljujuću birokratsku odiseju.
Suprotstavljeni stavovi institucija: Gdje zapinje digitalizacija?
Iz Porezne uprave Federacije BiH poručuju da sistem razmjene podataka postoji više od 16 godina. Naglašavaju da funkcioniše potpuno automatski, bez potrebe za bilo kakvim ručnim intervencijama službenika. Prema njihovom objašnjenju, prijave se obrađuju tokom dana, a po završetku radnog vremena sistem automatski generiše elektronske fajlove. Oni se, navodno, bez zastoja prosljeđuju svim korisnicima, uključujući kantonalne zavode zdravstvenog osiguranja.
Zvanično, sve izgleda besprijekorno. Međutim, kada dođe do izuzetaka, oni ih pripisuju pojedinačnim greškama, a ne sistemskom problemu. S druge strane, iz kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja potvrđuju jednu ključnu stvar: podaci ne mogu biti vidljivi dok ih Porezna uprava ne obradi i proslijedi kroz Jedinstveni sistem. Dakle, u ovom lancu digitalne komunikacije postoji karika koja puca, a odgovornost se prebacuje s jedne adrese na drugu. Građanin, u međuvremenu, ostaje bez prava na liječenje dok fizički ne poveže ono što bi digitalni mostovi već odavno trebali spajati.
Stručna analiza: Komunikacija unutar iste kuće ne valja
Problem je mnogo dublji i ukazuje na značajno zaostajanje javnog sektora u digitalnoj transformaciji. Demografski analitičari ističu apsurd cijele situacije podsjećajući da se radi o komunikaciji između institucija čiji je osnivač i vlasnik ista država. U suštini, to je komunikacija unutar iste kuće, a upravo ona najviše ne valja.
Današnje doba omogućava građanima da u realnom vremenu, iz udobnosti svog doma, prate paket koji putuje preko pola svijeta. Svaki njegov korak, od skladišta do dostavnog vozila, precizno je zabilježen. A kada je riječ o zdravstvenom osiguranju, podaci između dvije institucije u istom gradu putuju danima. Ovaj kontrast najbolje oslikava koliko je koncept “digitalizacije na papiru” zapravo udaljen od istinske digitalne transformacije koja služi građaninu.
Put ka rješenju: Više od softverskog ažuriranja
Na kraju, ovakvi slučajevi često bivaju riješeni ručnim unosom. Međutim, ključno pitanje ostaje: koliko građana svakodnevno prolazi isti put između firme, Porezne uprave i Zavoda, pokušavajući dokazati da imaju pravo na osnovnu zdravstvenu zaštitu? Rješenje ne leži samo u softverskom ažuriranju, već u temeljitoj promjeni procesa, odgovornosti i međuinstitucionalne komunikacije. Bez toga će digitalizacija ostati samo mrtvo slovo na papiru, a građani će i dalje biti kuriri između šaltera.
