Djetinjstvo na prodaju: Maloljetnički brakovi kao skriveni oblik trgovine djecom u Bosni i Hercegovini
U tišini koja rijetko dopire do javnosti, iza zatvorenih vrata i pod velom „običaja“, u Bosni i Hercegovini se i dalje odvija praksa maloljetničkih brakova koja djeci oduzima djetinjstvo. Ono što se često pokušava predstaviti kao tradicija ili privatna stvar porodice, sve češće se prepoznaje kao ono što u svojoj suštini zaista jeste: prikriveni i sofisticirani oblik trgovine ljudima.
Kada djevojčica od 14 ili 15 godina napusti školsku klupu da bi postala supruga bez stvarnog izbora, bez ekonomske sigurnosti i bez prava na glas, teško je govoriti o slobodnoj odluci ili punovažnom pristanku. U mnogim slučajevima riječ je o unaprijed dogovorenim zajednicama, gdje su transakcije – bilo novčane, bilo u naturi ili kroz „rješavanje egzistencijalnog pitanja“ porodice – ključni motiv. Granica između „braka“ i trgovine djecom tada postaje gotovo nevidljiva, utopljena u društvenu toleranciju i institucionalnu nevidljivost.
Između običaja i stvarnosti: Ekonomska prinuda
U mnogim zajednicama širom Bosne i Hercegovine, posebno u marginalizovanim, ruralnim i ekonomski ugroženim sredinama, maloljetnički brakovi opstaju kao duboko ukorijenjena praksa. Iako se često opravdavaju „tradicijom“ ili „kulturnim obrascima“, iza tog narativa kriju se mnogo kompleksniji društveni i ekonomski razlozi: ekstremno siromaštvo, nedostatak pristupa kvalitetnom obrazovanju, duboka rodna neravnopravnost i snažni društveni pritisci unutar zatvorenih zajednica.
Sagovornici iz nevladinih organizacija koje se godinama bave zaštitom prava marginalizovanih grupa upozoravaju da ovaj problem nesrazmjerno pogađa najsiromašnije slojeve stanovništva. Prema podacima iz prakse, u proteklih pet godina prijavljeno je više od 25 ozbiljnih slučajeva dječijih ugovorenih brakova samo u okviru rada jedne organizacije. Zabilježeni su i slučajevi gdje su djevojčice vraćene iz inostranstva, iz susjednih zemalja, uz pomoć centara za socijalni rad, što ukazuje na prekograničnu dimenziju ovog problema.
„Moramo ukazati na ovu problematiku i na važnost uključivanja svih aktera, posebno tužilaštva i policije. Nažalost, ono što dodatno otežava rad i stigmatizuje čitave grupe jesu stereotipi i predrasude. Važno je jasno reći: dječiji ugovoreni brakovi apsolutno nisu ni tradicija, ni kultura. To je zloupotreba djece i ozbiljno krivično djelo koje se tako mora tretirati zakonom“, ističe dugogodišnji aktivista za prava djece i manjina.
U pojedinim slučajevima, brakovi se dogovaraju unaprijed, uz razmjenu novca ili druge materijalne koristi između porodica. Iako se takve prakse rijetko javno nazivaju pravim imenom, stručnjaci za borbu protiv trgovine ljudima upozoravaju da upravo tu leži srž problema. Prema međunarodnim standardima i Protokolu UN-a za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudima, svaki čin u kojem dijete nema stvarni izbor, gdje postoji element prisile, obmane ili sticanja koristi za treću stranu (porodicu), može se i mora posmatrati kroz prizmu eksploatacije. U tom kontekstu, maloljetnički brakovi nisu izolovan socijalni fenomen, već dio šireg sistema kršenja osnovnih prava djece.
Pravna siva zona: Kad zakoni postoje samo na papiru
Bosna i Hercegovina posjeduje zakonski okvir koji reguliše sklapanje brakova i nominalno štiti prava maloljetnika. Entitetski porodični zakoni predviđaju mogućnost da maloljetna osoba starija od 16 godina stupi u brak samo uz izričito odobrenje suda, nakon detaljne procjene da je to „u najboljem interesu djeteta“. Međutim, realnost na terenu pokazuje drastično odstupanje od zakonske norme.
Velika većina ovakvih zajednica sklapa se izvan institucionalnog sistema – u formi neformalnih, vjerskih ili običajnih brakova koji nisu registrovani u matičnim knjigama. Upravo ova „siva zona“ omogućava da čitav fenomen izmakne kontroli institucija. U takvim slučajevima djeca (najčešće djevojčice) ostaju potpuno nevidljiva za sistem: bez pravne zaštite, bez mogućnosti da ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu, nasljedstvo ili razvod, ali i bez evidentiranja u zvaničnim statistikama koje bi alarmirale javnost.
Institucije – centri za socijalni rad, policijske uprave i pravosuđe – imaju ključnu, ali nedovoljno iskorištenu ulogu u prepoznavanju i sprječavanju ovakvih pojava. Izazovi su brojni i strukturalni: hroničan nedostatak prijava od strane zajednice, ograničeni ljudski i materijalni resursi, ali prije svega zabrinjavajuća društvena tolerancija i normalizacija ovih praksi.
„Ponovo pozivamo sve građane da prijavljuju svaki oblik iskorištavanja djece. Svjedoci smo da se ugovoreni brakovi dešavaju u vrlo ranom uzrastu, čak i od 12 godina. Nažalost, i pored prijavljenih slučajeva, uspjeli smo spriječiti tek dva ili tri. Sudskog epiloga gotovo da nije bilo, a posebno zabrinjava izostanak kvalifikacije ovih djela kao trgovine ljudima. To je ozbiljan sistemski propust. Ova djela se najčešće kategorizuju kao zapuštanje ili zlostavljanje djece, a ne kao ono što u suštini jesu – trgovina djecom. Dijete ne može dati pristanak na sopstvenu eksploataciju, pa čak ni uz saglasnost roditelja“, upozoravaju iz nevladinog sektora.
Alarmantni podaci: Djeca kao dominantne žrtve
Statistički podaci iz prakse organizacija koje vode sigurne kuće i pružaju direktnu pomoć žrtvama dodatno potvrđuju ozbiljnost situacije. Prema objedinjenim informacijama iz izvještaja nevladinih organizacija, djeca su predominantne žrtve trgovine ljudima u Bosni i Hercegovini.
- 2024. godina: Od ukupno 37 identifikovanih žrtava trgovine ljudima na nivou BiH, čak 25 su bila djeca.
- Prva polovina 2025. godine: U prvih šest mjeseci zabilježena je 41 identifikovana žrtva. Od tog broja, alarmantnih 40 su bila djeca.
Ovi podaci ukazuju na to da su maloljetnički brakovi, zajedno sa prisilnim prosjačenjem i radnom eksploatacijom, vodeći oblici trgovine djecom u zemlji. U jednoj od sigurnih kuća koja pruža utočište žrtvama nasilja i trgovine, tokom 2025. godine zbrinuto je 14 žrtava trgovine ljudima, od čega je samo jedna osoba bila punoljetna.
Izlazak iz takvog braka ili eksploatatorske situacije, međutim, nije kraj patnje – često je to tek početak mukotrpnog procesa oporavka i reintegracije. Djevojčice i mladići koji su rano napustili obrazovni sistem suočavaju se sa trajnim posljedicama: nepismenošću, nedostatkom kvalifikacija za tržište rada, potpunom ekonomskom zavisnošću i snažnom društvenom stigmatizacijom.
Zaključak: Potreba za sistemskim odgovorom
U toj tišini, gdje se dječiji životi prelamaju između pogrešno shvaćene tradicije i elementarnih ljudskih prava, najveći teret nose upravo oni koji su najmanje krivi i koji najmanje mogu da ga podnesu.
Maloljetnički brakovi nisu „privatna stvar porodice“. Oni su složen društveni problem koji zahtijeva hitnu i koordinisanu akciju. To podrazumijeva ne samo dosljednu primjenu postojećih zakona i procesuiranje ovih djela kao trgovine ljudima, već i sistemski rad na prevenciji kroz ekonomsko osnaživanje porodica, inkluzivno obrazovanje i rušenje štetnih rodnih stereotipa.
Ovo je pravna odgovornost države, ali i moralni test za cijelo društvo. To je pitanje na koje Bosna i Hercegovina još uvijek nema dovoljno glasan, a kamoli djelotvoran odgovor: Koliko djece mora izgubiti djetinjstvo, obrazovanje i sigurnost da bismo konačno priznali da problem postoji i počeli ga rješavati onako kako zakon i savjest nalažu?
