Posljednjih 20 godina u Bosni i Hercegovini zabilježeno je više kontroverznih slučajeva vezanih za poslovanje slovenačkih kompanija i investitora
Riječ je o aferama koje su pokrivale skoro sve sektore privrede – od građevinarstva i energetike, preko trgovine, pa do finansija.
Neki slovenački investitori bili su optuženi za finansijske malverzacije ili sumnjive poslove, dok su drugi tvrdili da su žrtve diskriminacije i pravosudnih nepravdi u BiH.
Najaktuelnija je priča sa kompanijom Viaduct, kompaniji sa dvoje zaposlenih koja je dobila posao od 165 miliona eura, a kojoj danas naša zemlja duguje preko 100 miliona KM.
Ljubljanska banka – saga zamrznute štednje i međunarodne presude
Ljubljanska banka (LB) simbol je financijske afere koja je decenijama opterećivala odnose Slovenije s BiH (i Hrvatskom) i uticala na povjerenje građana u finansijske institucije.
Krajem 80-ih i početkom 90-ih LB je bila jedna od najvećih banaka Jugoslavije, sa filijalama širom republika (uključujući Sarajevo). Tokom raspada SFRJ, nastao je haos oko toga ko je odgovoran za štednju građana u “mješovitim” bankama.
Slovenija je 1994. donijela Ustavni zakon kojim je efektivno onemogućila štedišama iz drugih republika da dođu do svog novca, usmjerivši ih da svoja potraživanja rješavaju kroz pitanje sukcesije bivše države.
Praktično, novac štediša iz BiH i Hrvatske “zaglavio” je u centrali banke u Ljubljani. Procjenjuje se da su štediše iz BiH imale oko 250 miliona KM oročenih deviznih uloga kod Ljubljanske banke.
Oni od 1992. nadalje nisu mogli raspolagati tim sredstvima.
Međudržavni spor i pritisci
BiH i Hrvatska su smatrale da je riječ o obavezi Ljubljanske banke (i države Slovenije kao osnivača) prema privatnim licima – štedišama, dok je Slovenija uporno tvrdila da je to pitanje koje treba rješavati u okviru sukcesije imovine bivše SFRJ, dakle između država.
Godinama nije bilo pomaka. Hrvatska je čak 2000-ih isplatila svojim građanima dio štednje iz budžeta (oko 280 mil €) pa tužila Sloveniju da nadoknadi taj iznos što je Slovenija uslovljavala i koristila kao polugu (blokirala je jedno vrijeme ulazak Hrvatske u EU dok se to pitanje ne “skine s dnevnog reda”).
BiH nije imala takvu finansijsku snagu da sama isplati štediše, ali su Udruženja za zaštitu deviznih štediša u BiH vodila pravnu bitku u ime građana. Frustracija štediša trajala je preko dvije decenije – mnogi su tužili pred domaćim sudovima, dobijali presude koje nisu bile izvršive u praksi.
Prelomni trenutak nastupa 2014. godine. Evropski sud za ljudska prava (ECHR) u Strazburu donosi presudu u predmetu “Ališić i drugi protiv BiH, Hrvatske, Srbije, Slovenije i Makedonije”.
U toj kompleksnoj odluci Sud je jasno rekao: Slovenija je odgovorna da svim štedišama Ljubljanske banke iz bivših republika isplati njihove štedne uloge, jer se radi o privatnopravnom odnosu banke i klijenta, a ne sukcesiji. Ova presuda (potvrđena od Velikog vijeća ECHR) postala je pravosnažna 2014. i obavezala je Sloveniju da u roku od godinu dana uspostavi mehanizam isplate.
Slovenija je nakon presude uspostavila mehanizme isplate, bilo je sporova oko obračuna kamata ali su štediše nakon mnogo godina borbe došle do svog novca. Mnogi od njih bili su već u poznim godinama – neki nisu ni dočekali povrat svog novca.
Lanac maloprodaje Tuš: Odlazak uz dugove i prevarene dobavljače
Slovenački trgovinski lanac Tuš (u vlasništvu kompanije Engrotuš d.d.) ušao je na tržište BiH sredinom 2000-ih, otvarajući supermarkete u nekoliko gradova. U početku je dočekan pozitivno – kao dodatak konkurenciji u maloprodaji i potencijalni poslodavac.
Međutim, iza kulisa su se odvijali finansijski problemi. Matica Engrotuš u Sloveniji zapala je u dugove tokom svjetske ekonomske krize. Poslovanje u BiH se takođe nije razvilo kako su očekivali, pa je 2013. odlučeno da se Tuš povlači iz BiH i prodaje svoje trgovine.
Taj izlazak, nažalost, nije protekao transparentno, već kroz poteze koji su mnogi okarakterisali kao smišljenu finansijsku malverzaciju na štetu domaćih dobavljača.
Shema sa dvije firme
Kada je Tuš došao u BiH, registrovao je dvije pravne osobe – jednu koja je bila vlasnik nekretnina (objekata), i drugu koja se bavila maloprodajom (upravljala supermarketima). Ovaj model nije neuobičajen (mnogi lanci imaju posebno preduzeće za imovinu).
Međutim, problem nastaje kada je Engrotuš odlučio da se povuče. Prema svjedočenjima dobavljača i Privredne komore, vlasnici Tuša su prenijeli svu imovinu (markete, zgrade) na firmu za nekretnine, a potom planirali tu imovinu prodati konkurentskom lancu (Bingo iz Tuzle), dok bi obaveze prema dobavljačima ostale na “staroj” firmi za maloprodaju, koja bi potom vjerovatno otišla u stečaj.
Suština – dobavljači ne bi imali od čega naplatiti svoja potraživanja, jer firma dužnik ne bi imala imovine. Radi se o klasičnoj “pranju” imovine iz dužničke firme, što je nezakonito ako se dokaže namjera izigravanja povjerilaca.
Nekoliko domaćih dobavljača alarmiralo je 2014. Područnu privrednu komoru Banjaluka, iznoseći informacije o ovim potezima Tušovog rukovodstva. Predsjednik Komore Goran Račić javno je upozorio da prema njihovim saznanjima “vlasnici Tuša su registrovali novu firmu na koju su prenijeli svu imovinu.
Planiraju prodati imovinu drugom trgovačkom lancu u BiH, a obaveze ostaviti na staroj firmi – na taj način dobavljači neće moći naplatiti svoja potraživanja”. Dodao je da su ti dugovi “u milionskim iznosima”.ž
U istom obraćanju Komore istaknuto je da su dobavljači Tuša iz RS-a potraživali preko 20 miliona KM ukupno.
Uprkos apelima, Tušova namjera sprovedena. Krajem 2014. Engrotuš je prodao svoje markete u BiH domaćim lancima – najveći dio preuzeo je upravo Bingo. Tako je Bingo kupio objekte (preko novoosnovanih Tuš nekretnina), a Tuš maloprodaja d.o.o. ostala je prazna ljuštura sa dugovima.
Ubrzo zatim ta firma je otišla u stečaj ili likvidaciju, što znači da su dobavljači mogli svoje prijave tražiti u stečajnom postupku, gdje uglavnom nisu imali šta naplatiti (jer firma nije imala imovine).
Mnogi su ostali kratkih rukava – baš kako je Komora i predviđala. Javnost se zgrozila nad idejom da bi jedan renomirani lanac iz EU tako nešto učinio. Aferu Tuš neki su nazivali “prevarom stoljeća”. Vlasnik nije odgovorao.
Sarajevska zaobilaznica: SCT i dugovi prema domaćim firmama
Slovenska građevinska firma SCT d.d. Ljubljana, pod vodstvom Ivana Zidara, angažovana je na izgradnji Sarajevske zaobilaznice, posebno na dionici Jošanica – Butila. Nakon što je SCT otišao u stečaj, brojni bh. podizvođači ostali su bez isplate za obavljene radove.
Procjenjuje se da je više od 60 domaćih firmi bilo pogođeno, što je dovelo do blokade gradilišta i sudskih sporova. Vlada FBIH je nakon ovog velikog skandala odlučila da oštećene kompanije naplate dugovanja postupkom medijacije.
Autoput Banja Luka – Doboj: CPM i fiktivne garancije
Firma CPM iz Maribora, na čelu s Davorinom Sadarom, potpisala je ugovor s Vladom RS-a o izgradnji autoputa Banja Luka – Doboj.
Ubrzo je utvrđeno da CPM nije imao finansijsku sposobnost za realizaciju projekta. Nakon raskida ugovora, CPM BiH je otišao u stečaj s dugovima od 27 miliona KM, a imovina je prebačena na novu firmu CPM Energo iz Laktaša. Vlasnik CPM-a, Janez Škobern, uhapšen je u Sloveniji zbog utaje poreza i zloupotrebe položaja.
CPM je prema navodima medija u BiH registrirao sestrinske firme u Lukavcu i Laktašima. Bila je ovo još jedna od velikih afera sa registracijom firmi u BiH prebacivanjem imovine, odlaskom u stečaj i nemogućnosti naplate dugovanja koja je potekla od slovenačkih “investitora”.
Hekom Mostar: Privatizacija i propast
Mostarska fabrika hermetičkih kompresora Hekom privatizovana je od strane slovenske firme Gama, čiji je vlasnik Ivan Vugrinec. Nakon preuzimanja, Hekom je opterećen kreditima, a imovina rasprodana, što je dovelo do stečaja.
Vlada HNK je nakon višegodišnjih sporova vratila Hekom u državno vlasništvo. Voginrc je trabao uložiti 14 miliona KM, pokrenuti proizvodnju bicikala i zaposliti 300 novih radnika, ali je on isključivo radio samo na uništavanju preduzeća.
Firmu je na kraju kupio Bingo koji je na mjestu nekadašnjeg privrednog giganta iz Hercegovine izgradio tržni centar.
Privatizacija Hotela “Tuzla”: Presuda za malverzacije
Slovenac Igor Pogačar priznao je krivicu za malverzacije prilikom privatizacije Hotela “Tuzla”. Osuđen je na godinu dana zatvora i novčanu kaznu od 100.000 KM.
“Optuženi je proglašen krivim što je u periodu od 2007. do 2009. godine, kao suvlasnik i odgovorna osoba u privrednom društvu “Ram Invest” d.o.o. Ljubljana, zajedno sa drugim članom grupe, s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, udružio grupu od pet članova u cilju činjenja navedenih krivičnih djela, koja se odnose na neispunjenje ugovornih obaveza u postupku privatizacije kao i lažno prikazivanje visine investicijskog ulaganja u Hotel “Tuzla” u iznosu većem od devet miliona maraka.” navodi se u obrazloženju presude
Pored navedenih slučajeva zabilježene su i brojni manji slučajevi malverzacija tzv. investitora i Slovenije naročito tokom perioda privatizacije. “Investitori” su nerijetko sarađivali i sa domaćim moćnicima, a cilj je bio samo jedan izvlačenje novca iz BiH.
Slovenske kompanije napravile su jednostavan ali efikasan sistem prevare pravljenjem sestrinskih firmi u Bosni i Hercegovini kojima su prevarili na stotine domaćih kompanija. Zanimljivo je da je i Vidauct koji danas od naše zemlje potražuje preko stotinu miliona KM imao i firmu HES Vrbas.
Naravno, Slovenija i Bosna i Hercegovina gaje dobre ekonomske odnose, a obavlja se i značajna vanjskotrgovniska razmjena. Slovenija je i jedna od zemalja koja najviše eksploatiše jefitnu radnu snagu iz Bosne i Hercegovine te su mnogi državljani BiH zaposleni u toj zemlji. I u tom je sektoru zabilježeno nepravilnosti, izrabljivanja, prevara i neplaćenih računa.
Izvor: N1
