Ravnopravnost muškaraca i žena, osim prava glasa, podrazumijeva punu političku participaciju žena, piše Istina media.
To znači da one kao akterice sudjeluju u kreiranju političkih procesa, oblikovanju zakonodavstva, donošenju političkih odluka i kreiranju javnih politika. No, je li bosanskohercegovačko društvo spremno prihvatiti i uvažavati političarke jednako kao i njihove muške kolege? Zašto su političarke unaprijed izložene brutalnom etiketiranju i beskrupuloznim napadima na temelju svojega fizičkog izgleda, ali i drugih osobina koje se u digitalnom prostoru pretvaraju u mete mizoginih uvreda? Zašto društvo više osuđuje političarke i svojim omalovažavanjem unaprijed priprema lomaču za žene koje su se usudile prekršiti pravilo patrijarhalne tišine? Pokušali smo doznati odgovore na temelju znanja i stručnosti naših sugovornika.
Muškarci i žene nisu ravnopravni na političkoj sceni
Na razliku između brojnosti žena u društvu i njihova političkog utjecaja upozorava Mustafa Alendar, izvanredni profesor na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ i stručnjak za odnose s javnošću i političku komunikaciju.
„U našoj državi ima više žena nego muškaraca – samo da znate. Statistički. Ali njihov politički utjecaj nije srazmjeran. Ovdje se, ako ćemo tjerati ‘mak na konac’, krši i Zakon o ravnopravnosti spolova, koji nalaže kvotu od 40 posto“, kaže Alendar o zastupljenosti muškaraca i žena.
Profesor podsjeća da su na prošlim izborima u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH žene osvojile tek 16 posto zastupničkih mjesta.
„Postoje surovi dvostruki standardi, koji se aktiviraju automatizmom. Od svih načelničkih i gradonačelničkih pozicija u BiH žene politički osvajaju tek njih pet ili šest. Definitivno premalo kredibiliteta. I onda još tih 16 posto mizogeno kritikuju izgledom i slično. Iz moga muškog ugla gledanja uviđam stvarno da nije lako.“
Ova problematika je veoma duboka i kompleksna. Da bismo joj se ozbiljnije posvetili, trebamo precizno i strpljivo skidati sloj po sloj stoljećima nametnute patrijarhalne dominacije koja inzistira na ženskoj podređenosti. Tako je i u političkoj areni gdje se vidljivost žena secira na osnovu njezinog dobrog ili lošeg fizičkog izgleda, a pogreške se teško opraštaju.
Maja Gasal, certificirana UN Women trenerica i bivša zastupnica u PS BiH za Istina.media navodi da zakonska ravnopravnost žena u politici ne znači automatski i stvarnu ravnopravnost.
„Jedna od najvećih prepreka jeste način na koji se žene tretiraju u javnom prostoru, i ne mislim samo na izabrane i imenovane zvaničnice. To se odnosi na gotovo svaku ženu koja odluči javno iznijeti svoj stav – bilo da je političarka, aktivistkinja, profesorica, novinarka ili sasvim obična građanka. Kao društvo često se pitamo zašto se žene rjeđe javljaju za riječ na sjednicama, rjeđe istupaju u medijima ili manje komentarišu društveno-političke teme na društvenim mrežama. Odgovor nije u tome da nemaju šta reći. Naprotiv. Mnoge žene imaju znanje, iskustvo i konkretna rješenja. Međutim, mnoge od nas godinama posmatraju kako javnost – i žene i muškarci – komentariše druge žene. Gledamo kako se njihovi javni nastupi pretvaraju u raspravu o izgledu, odjeći ili privatnom životu, umjesto o onome što su zaista rekle. Upravo zbog toga smo dobrano istrenirane da očekujemo da će gotovo svaki naš javni nastup biti praćen analizom svega osim suštine“, ističe Gasal.
Seksizam umjesto konstruktivne kritike
Profesija političarke podrazumijeva brojne obveze, odgovornost i stalnu prisutnost u javnom prostoru. Javna pojavljivanja i artikuliranje stavova i argumenata sastavni su dio političkog djelovanja i mogu pridonijeti većoj vidljivosti i kvalitetnijem položaju žena u politici. Međutim, ta vidljivost istodobno postaje i mač s dvije oštrice. Što su političarke prisutnije u javnosti, to su češće izložene mizoginim komentarima, uvredama i napadima koji ih nerijetko osuđuju.
Bosanskohercegovačka zastupnica u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH i članica Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine (SDP BiH) navodi da je mizoginija postala sastavni dio njezinog angažmana.
„Jedan od primjera je kada sam 2021. godine objavila fotografiju na svom službenom Facebook profilu, gdje sam pozvala građane Bosne i Hercegovine da se cijepe protiv koronavirusa. Taj post je u roku od 24 sata imao preko 30 tisuća komentara, koji su bili uvredljivi, seksistički, i nikome nije bilo jasno zašto se upravo meni to dogodilo, s obzirom na to da nisam bila ni prva ni posljednja osoba iz političkog i javnog života koja je objavila tu vrstu sadržaja. Većina komentara s kojima sam se susretala, a koje možemo okarakterizirati kao mizogine, bili su na društvenim mrežama“, kaže Prlić.
Podcrtava da žene u politici imaju više izazova nego njihove muške kolege, među ostalim i zbog različitih kriterija kojima se vrednuje njihov javni nastup.
„Primjerice, potpuno su drugačiji komentari na društvenim mrežama kada žena ili kada muškarac da neku vrstu izjave“, ističe Prlić.
Ta se razlika jasno očituje i u komentarima upućenima političarkama. Primjer je mizogini komentar „sve iste Čovićeve podguzne bude i lopovčine“, upućen Borjani Krišto i Darjani Katić Filipović ispod objave o kandidaturi Hrvatske demokratske zajednice. U svijetu politike uspjeh i vidljivost još uvijek diktiraju dvostruki kriteriji. Gasal smatra da se govor političarki neće analizirati po kvalitetu argumentacije, nego po tome kako izgledaju. Spektar tih komentara je ogroman.
„Šta smo obukle, da li je dekolte bio primjeren, zašto nosimo crveni karmin, kakva nam je frizura, da li su nakit, odjeća, cipele ili torba u skladu s našim imovinskim stanjem i imamo li uopće pravo, kao javne ličnosti ili obične građanke, imati na sebi nešto što je iznad prosječne dostupnosti. Odakle nam novac za to?“, objašnjava Gasal.
S druge strane, za muškarce vrijede potpuno drugačija pravila.
„Rijetko će se neko zapitati odakle političaru automobil vrijedan desetine hiljada maraka ili odijelo poznatog svjetskog brenda. Kao da je luksuz kod muškarca znak uspjeha, a kod žene razlog za sumnju“, dodaje Gasal.
Važno je pritom jasno razlikovati pravo na kritičko mišljenje i javnu raspravu od verbalnog i digitalnog nasilja. U otvorenoj demokratskoj raspravi dopuštena su pitanja, neslaganje i konstruktivne kritike političkog djelovanja. Međutim, uvrede, psovke i omalovažavanje te prijetnje na temelju spola, fizičkog izgleda, promiskuiteta ili seksualnosti prelaze granice . Takav govor napada ženu upravo zato što je žena, čime opasno doprinosi normalizaciji verbalnog i digitalnog nasilja nad političarkama.
Postoje li konkretna rješenja?
Posljedice mizoginije ostavljaju tragove i traume. Mnoge političarke se povlače i prepuštaju svoje zasluge muškim kolegama. Medijska eksponiranost postala je brutalna zbog količine mizoginih napada koje je teško zaustaviti. Kako objašnjava komunikologinja Azra Bajkrarević, većina portala nema filtrirane komentare koje ostavlja publika, ne uklanja ih i ne reagira, a to dalje doprinosi normalizaciji seksističkih i mizoginih komentara. Drugim riječima, navikli smo da se političarke konstantno vrijeđa i to je postalo prihvatljivo, pa čak i poželjno.
„Ono što je problematično kada su u pitanju mediji je obrazac prema kojem mediji mnogo manju pažnju posvećuju ženama nego muškarcima. OSCE/ODIHR je radio istraživanje (tokom Općih izbora 2022 godine) i posebno je upečatljiv podatak da nijedan praćeni medij iz Federacije BiH nije posvetio više od 19% ukupnog izbornog izvještavanja ženama kandidatkinjama. Dakle, žene su činile gotovo polovinu kandidata, ali su u medijima bile prisutne manje od petine vremena. To znači da birači, objektivno gledano, mnogo češće vide muške političare nego žene”, smatra Bajktarević.
Bajktarević dodaje da političarke trebaju ostati fokusirane na svoje političko djelovanje i jasno postaviti granicu kada politička pitanja počnu zadirati u njihov privatni život. Istovremeno, ne bi trebale biti samo formalno zastupljene na kandidacijskim listama, već imati stvarne mogućnosti participacije u procesima donošenja odluka. Dodaje da odgovornost za borbu protiv mizoginije i seksizma nije samo na ženama. Političke stranke, mediji, institucije i društvo moraju osigurati jednake kriterije za političare i političarke te njihovo ravnopravno sudjelovanje u politici.
Ženska solidarnost
Naš sugovornik i sugovornice se slažu da je potrebno mnogo više kolegijalnosti, podrške i međusobne solidarnosti političarki. Jedna drugoj trebaju čuvati leđa i međusobno se uvažavati.
„To vam je kao kada u Mostaru u februaru zapuše orkanska bura. Vjerujete i najgori neprijatelji se preko mosta moraju uhvatiti pod ruku da ih vjetar ne odnese u Neretvu. Ta solidarnost mora biti među stranačka, nadstranačka. Ujedinjen ženski front koji bi javno osudio svaki pa i najmanji mizogini ispad, bez obzira na boju stranačkog dresa, sa nultom tolerancijom i konkretnim potezima u vidu tužbi; mogli bi, (pomalo utopijski, znam) trajno promijeniti politički ambijent u ovom smislu. Zvuči čudno, ali borbom za svoju ravnopravnost u politici, žene se bore istovremeno za bolju i mudriju Bosnu i Hercegovinu; državu koja će zbog toga u konačnici imati zdravije institucije“, smatra profesor Alender.
Na sličnom tragu je i Prlić koja kaže da je među ženama u politici potrebno više međusobne solidarnosti. „I to ne samo zato što su žene, već i da pokaže potpora, jer ništa nije garant da se jednoj neće desiti što se desilo drugoj. Međutim, ne bi se samo limitirana da političarke moraju da se suprotstave seksizmu, naše muške kolege nam trebaju biti saveznici u tome“, zaključuje Prlić.
Odgovorna borba protiv mizoginije i istovremene podrške ženama u politici zahtijeva mnogo aspekata i truda. Pitanje mizoginije u politici nije pitanje pojedinačnih uvredljivih komentara. To je pitanje demokratskog prostora u kojem žene trebaju imati jednaku slobodu da govore, predlažu, kritiziraju i budu kritizirane zbog svojih političkih stavova, a ne zbog svog spola, izgleda ili privatnog života.
„Jer kada žena zbog unaprijed očekivanih uvreda odluči da prešuti svoje mišljenje, demokratija nije izgubila samo jedan govor. Izgubila je jednu perspektivu, jedno iskustvo i možda jedno od mogućih rješenja problema o kojem se raspravljalo – u konačnici gubi društvo u cjelini“, zaključuje Gasal.
Ružica Ljubičić/Istina.media
