Javni novac na rate: Kako se “sitnim” nabavkama zaobilazi konkurencija?
Dok se u javnosti govori o transparentnosti i zakonitosti, plan javnih nabavki JP „Pannonica“
Tuzla za 2026. godinu otkriva obrazac koji traži odgovore.
Na papiru – sve je po zakonu.
U praksi – niz pitanja koja ne bi smjela ostati bez odgovora.
Veće nabavke su jasno definisane: stotine hiljada maraka za meso (390.000 KM), pivo
(240.000 KM), električnu energiju (190.000 KM), pa čak i 200.000 KM za stazu pored
klizališta.
Ali pravi problem ne leži u velikim iznosima.
Problem je u onim “malim”.
6000 KM – magična granica
Zakon dozvoljava da se za nabavke do 6.000 KM koristi direktni sporazum – bez javnog
poziva, bez konkurencije, bez stvarne transparentnosti.
Po Zakonu o javnim nabavkama BiH:
Zabranjeno je dijeljenje nabavki radi izbjegavanja primjene odgovarajućeg
postupka
Ovdje imamo osnov sumnje da postoji:
umjetno razbijanje
izbjegavanje konkurencije
netransparentna dodjela
I upravo tu počinje obrazac.
U planu nabavki, desetine stavki imaju gotovo identičan iznos:
6.000 KM za led
6.000 KM za drveni ugalj
6.000 KM za boje
6.000 KM za ogradu
6.000 KM za ventile
6.000 KM za dijelove mašina
6.000 KM za radnu odjeću
6.000 KM za audio opremu
6.000 KM za rasvjetu
6.000 KM za razglas
6.000 KM za kontejnere
6.000 KM za projekte
…i tako dalje, kroz cijeli dokument.
Desetine puta isti iznos. Isti model. Ista procedura.
Slučajnost?
Rascjepkavanje ili planiranje?
Posebno je indikativno što se iste ili slične nabavke pojavljuju više puta:
dijelovi za fi ltriranje vode – 3.000 KM + 3.000 KM
gumeni proizvodi – 2.000 KM + 2.000 KM + 2.000 KM
kuhinjska oprema – 3.000 KM + 3.000 KM
usluge manifestacija – 3.000 KM + 2.000 KM + 1.000 KM
zaštitarske usluge – 4.000 KM + 2.000 KM
Postavlja se ključno pitanje:
Da li se radi o stvarnoj potrebi ili o namjernom razbijanju nabavki kako bi svaka ostala
ispod praga od 6.000 KM?
Jer kada se ove stavke saberu – više ne govorimo o “malim” iznosima.
Ko bira dobavljače?
Kod direktnih sporazuma nema javnog nadmetanja.
To znači:
nema konkurencije
nema transparentnog izbora
nema garancije najpovoljnije cijene
Pa se logično nameće pitanje:
Ko odlučuje kome ide desetine ugovora od po 6.000 KM?
Da li se isti dobavljači ponavljaju?
Postoji li analiza tržišta ili se ugovori dodjeljuju po “ustaljenoj praksi”?
Paradoks javnog sistema
Dok se za ključne funkcije troše stotine hiljada KM kroz formalne procedure, veliki dio
svakodnevnog poslovanja odvija se kroz niz direktnih sporazuma.
I upravo tu leži najveći rizik.
Jer korupcija rijetko dolazi kroz jedan veliki ugovor.
Češće dolazi kroz stotine malih.
Posebno zanimljiv segment – usluge
U dijelu usluga dodatno se otvara prostor za sumnju:
medijsko praćenje – 10.000 KM
štampani mediji – 10.500 KM
pjevačke grupe – 50.000 KM
spasilačko-redarska služba – čak 500.000 KM
Ali paralelno s tim:
niz usluga održavanja, sigurnosti i nadzora ide direktnim sporazumima po 6.000 KM
Zašto neke usluge idu kroz posebne procedure, a druge se konstantno drže ispod
praga?
Zaključak koji nije zaključak
Formalno – zakon nije prekršen.
Suštinski – sistem može biti zloupotrijebljen.
Jer zakon koji dozvoljava direktne sporazume do 6.000 KM postaje alat za izbjegavanje
konkurencije – ako se koristi planski.
A ovdje se ne vidi slučajnost.
Vidi se obrazac.
Pitanja na koja javnost ima pravo odgovor:
Da li su ove nabavke planski razbijene kako bi ostale ispod 6.000 KM?
Koliko ukupno iznosi zbir svih direktnih sporazuma?
Koliko različitih dobavljača učestvuje – i da li se neki ponavljaju?
Da li postoji interna kontrola ili revizija ovih postupaka?
Ko snosi odgovornost ako se pokaže da je sistem zloupotrijebljen?
