Energetski sektor Bosne i Hercegovine: Potrebni hitni, ali promišljeni potezi
Energetski sektor Bosne i Hercegovine nalazi se u osjetljivoj fazi koja zahtijeva brze, ali pažljivo osmišljene poteze. Sistem još uvijek funkcioniše, zahvaljujući naslijeđenoj infrastrukturi, a ne savremenom upravljanju i novim investicijama. Zemlja nije u krizi proizvodnje električne energije, ali jeste u krizi svoje energetske budućnosti. Najveći izazovi su zastarjeli kapaciteti na ugalj – većina termoblokova stara je između 40 i 60 godina, što smanjuje efikasnost i povećava troškove održavanja – te nepouzdanost hidroenergije usljed klimatskih promjena, koje donose sve češće suše i niže vodostaje. U sušnim godinama Bosna i Hercegovina već prelazi iz izvoznika u uvoznika električne energije. Istovremeno, potrošnja električne energije kontinuirano raste zbog elektrifikacije grijanja, sve veće upotrebe klima uređaja, modernizacije industrije i dolaska električnih vozila, dok proizvodni kapaciteti već tri decenije gotovo da nisu značajno povećani. U posljednjih 20 godina nije izgrađena nijedna velika elektrana koja bi bitnije promijenila sliku sistema, a energetske politike ostale su fragmentirane bez dugoročne državne strategije.
Energetika Bosne i Hercegovine ulazi u period u kojem će se istovremeno pojaviti tri snažna pritiska: uvođenje CO₂ taksi i ograničenja izvoza energije iz uglja od strane Evropske unije, postepeno zatvaranje dotrajalih termoenergetskih blokova i kontinuirani rast potrošnje električne energije. Bez brzih mjera, zemlja bi mogla postati trajni uvoznik električne energije, što bi donijelo rast cijena, veću energetsku zavisnost i ozbiljan udar na industriju i ekonomiju.
Rješenje ne leži u jednoj mjeri, već u paketu paralelnih poteza koji se moraju poduzeti u kratkoročnom, srednjoročnom i dugoročnom periodu. U kratkoročnom periodu (0–5 godina) potrebna je revitalizacija postojećih elektrana, ubrzana izgradnja solarnih i vjetroelektrana, modernizacija elektroenergetske mreže, smanjenje gubitaka u distribuciji i reforma upravljanja elektroprivredama sa dominantno stručnim kadrovima i eliminacijom koruptivnih radnji. U srednjoročnom periodu (5–15 godina) treba sprovesti postepeno napuštanje dominantne pozicije uglja uz razvoj gasnih elektrana kao tranzicionog rješenja, razvoj novih hidroprojekata gdje je to moguće, jače povezivanje sa regionalnim tržištem električne energije i intenzivnije uvođenje obnovljivih izvora. U dugoročnom periodu (15–30 godina) za trajnu energetsku sigurnost Bosna i Hercegovina će morati razmatrati i uvođenje nuklearne energije, posebno malih modularnih reaktora, uz potpuno dekarbonizovan energetski miks.
Prema preporukama, idealni energetski miks za period do 2040–2050. godine trebao bi se zasnivati na kombinaciji domaćih obnovljivih izvora, stabilnih baznih kapaciteta i tranzicionih rješenja. Hidroelektrane bi ostale okosnica sa udjelom od oko 30 posto, solarne elektrane bi dostigle 20 posto (ogroman potencijal leži u Hercegovini, industrijskim zonama i na krovovima domaćinstava), vjetroelektrane bi osiguravale 15 posto (naročito komplementarno sa hidroenergijom jer se periodi slabog vodostaja često poklapaju sa pojačanim vjetrovima), mali modularni nuklearni reaktori 20 posto kao stabilna bazna energija nezavisna od vremenskih prilika, gasne elektrane 10 posto kao fleksibilni osigurač sistema i tranziciono rješenje, te biomasa, biogas i energija iz otpada 5 posto za lokalne zajednice i ruralna područja. Ovakav miks omogućio bi stabilan rad sistema tokom cijele godine – ljeti bi solarni sistemi i hidroenergija pokrivali potrošnju uz mogućnost izvoza, zimi bi stabilnost osiguravali nuklearni kapaciteti, hidroelektrane i gasne elektrane, a u sušnim godinama kombinacija nuklearne energije, vjetra i gasa spriječila bi potrebu za uvozom. Time bi Bosna i Hercegovina zadržala status izvoznika električne energije, stabilizovala cijene za građane i industriju i ispunila evropske klimatske ciljeve. Energetski sistem još uvijek funkcioniše, ali bez odlučnih poteza mogao bi se suočiti s naglim i skupim posljedicama. Vrijeme za djelovanje je sada i odmah – ovo je odluka generacije koja će odrediti ekonomsku sigurnost zemlje u narednim decenijama.
