Gdje je nestalo 18 milijardi maraka namijenjenih za puteve?
Više od 18 milijardi konvertibilnih maraka. Toliko su građani jedne države od 2006. do kraja 2025. godine uplatili kroz poreze i putarine na gorivo. Taj novac naplaćuje se svaki put kada vozači sipaju benzin ili dizel, uz obrazloženje da služi za održavanje i izgradnju puteva.
Međutim, uprkos milijardama prikupljenim kroz ove namete, većina autoputeva i dalje se gradi na kredit. Drugim riječima, plaćaju se dva puta – prvi put na pumpi, drugi put kroz vraćanje skupih kredita.
U cijenu goriva ugrađena su tri ključna nameta: putarina za održavanje puteva, putarina za izgradnju autoputeva i rekonstrukciju puteva te akciza na gorivo. Kada se sve sabere, država od svake litre goriva uzima između 0,70 i 0,85 konvertibilnih maraka. To praktično znači da vozač koji natoči 50 litara goriva samo kroz ove namete državi plati između 35 i 42 marke.
Prema dostupnim podacima, samo po osnovu putarina na gorivo u navedenom periodu prikupljeno je 8,65 milijardi maraka. Od toga se na putarinu za održavanje puteva odnosi 4,25 milijardi, dok je putarina za izgradnju autoputeva, uvedena nešto kasnije, donijela dodatnih 4,39 milijardi. Pored toga, građani na svaku litru goriva plaćaju i akcizu, koja varira u zavisnosti od vrste derivata, a po tom osnovu prikupljeno je dodatnih 9,59 milijardi maraka. Ukupan prihod od svih nameta na gorivo u posljednjih dvadesetak godina tako premašuje 18 milijardi maraka.
Kada se posmatra samo putarina namijenjena za finansiranje autoputeva, dolazi se do podatka da je za tu svrhu prikupljeno 4,39 milijardi maraka. Ako se taj iznos uporedi sa dužinom postojeće mreže autoputeva, gruba računica pokazuje da bi taj novac mogao pokriti visoku prosječnu cijenu izgradnje po kilometru. Međutim, ključni problem leži u činjenici da većina autoputeva nije finansirana tim novcem, već kreditima međunarodnih finansijskih institucija.
Istovremeno, dio novca od putarina još uvijek nije ni raspodijeljen. Na posebnom računu trenutno se nalazi više od stotinu miliona maraka neraspoređenih sredstava od putarine za izgradnju autoputeva. Radi se o novcu koji se svakodnevno prikuplja, ali čeka konačnu metodologiju raspodjele.
Uprkos višemilijardnim prihodima od goriva, izgradnja autoputeva i dalje se dominantno finansira kreditima. Entiteti se redovno zadužuju za nove dionice autoputeva kod međunarodnih banaka i fondova, što u konačnici znači dodatno opterećenje javnog duga. Finansijski planovi nadležnih preduzeća za naredni period predviđaju investicione cikluse vrijedne nekoliko milijardi maraka, ali je iz tih planova vidljivo da zaduživanje ostaje trajni model poslovanja. Sopstveni prihodi nisu dovoljni ni za pokrivanje postojećih obaveza, jer otplate kredita dostižu rekordne iznose.
To praktično znači da se svaki novi metar asfalta na velikim infrastrukturnim projektima mora finansirati novim zaduženjima. Situacija se u različitim dijelovima zemlje prati sličan obrazac zavisnosti od eksternog finansiranja, uz oslanjanje na kredite iz inostranstva, čiji uslovi često nisu u potpunosti poznati javnosti.
I tako se autoputevi plaćaju dva puta – prvi put na pumpi, drugi put kroz kredite, dok građani ostaju s rupe u budžetu, rupe na putevima i tek pokojim kilometrom asfalta, uglavnom pred izbore.
