Država Bosna i Hercegovina, u kojoj je sve donedavno bilo društveno ili državno vlasništvo, danas troši milione maraka godišnje na zakupe poslovnih prostora. Nema boljeg primjera za ovu apsurdnu stvarnost od slučaja Rudarskog instituta u Tuzli
Iako ovaj institut, prema javno dostupnim informacijama, posluje sa gubicima ili minimalnom dobiti, uspješno izdaje poslovne prostore raznim državnim institucijama i na osnovu toga naplaćuje milione.
Prema raspoloživim podacima, samo po osnovu ugovora sa raznim institucijama, Rudarski institut je naplatio više od 25 miliona KM.
U ovu cifru nisu uračunati prihodi od zakupa koji su realizirani putem ugovora zaključenih bez provođenja postupka javnih nabavki, zahvaljujući izuzećima propisanim Članom 10. Zakona o javnim nabavkama BiH.
Jedan od takvih ugovora je i onaj sa Kantonalnom upravom za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona.
Još 2006. godine, ova institucija sklopila je ugovor o zakupu prostorija Rudarskog instituta u Tuzli po mjesečnoj cijeni od 8.650,00 KM. Za kontekst, te godine najniža isplaćena plata u Federaciji BiH iznosila je 189,00 KM.
Godine 2015. dolazi do povećanja potreba za prostorom, pa je tako povećana kvadratura zakupljenih prostorija, a s njom i cijena zakupa, koja tada iznosi 13.323,36 KM mjesečno.
Računica je jednostavna: za dvadeset godina, samo po ovom osnovu, iz budžeta je isplaćeno preko 2.000.000,00 KM za prostor koji je donedavno bio u vlasništvu iste te države.
Istovremeno, brojni objekti u vlasništvu države propadaju i stoje prazni. Ta sredstva su se mogla usmjeriti na obnovu i stavljanje u funkciju tih objekata, čime bi se dugoročno smanjili troškovi i povećala efikasnost javnog sektora.
Umjesto toga, država nastavlja iznajmljivati nekadašnju svoju imovinu, po cijenama koje se rijetko kada mogu smatrati povoljnim.
Sve ovo otvara ozbiljna pitanja o (ne)odgovornosti onih koji upravljaju javnim novcem.
Iako se ovdje može govoriti o nemaru, postoji osnovana sumnja da se radi o sistemski ukorijenjenim zloupotrebama i pogodovanju, što može ukazivati i na elemente krivičnih djela.
U međuvremenu, dok država troši milione na zakupe, građani, posebno mladi, svakodnevno odlaze iz zemlje tražeći bolje uslove života.
Oni koji ostaju, svjedoci su poražavajuće realnosti u kojoj se javni interes redovno stavlja u drugi plan.
Ova priča, kao i mnoge druge, vraća nas na početke kriminalne privatizacije, kroz koju je otuđena imovina svih nas, da bi danas služila kao izvor profita za pojedince, dok je država svedena na najamca sopstvene bivše imovine.
Vrijeme je da se ova praksa preispita, jer javni novac nije nečiji privatni bankomat.
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na samobunt.com.
