Nekadašnji gigant, ponos Tuzle i kičma razvoja ovog grada — Rudnik „Kreka“. Mjesto u kojem je radilo pola Tuzle, a cijeli grad živio od njegovog postojanja. Danas? Vrata za građane su čvrsto zaključana, ali — ne brinite — nisu za sve. Za pojedine, za one „odabrane“, vrata se širom otvaraju, čak i uz crveni tepih, posebno kada se „ulazi i izlazi“ broje u milionima.
Naravno, o tome nećemo dužiti, jer svi sve znaju. KREKA je bezobrazno “opljačkana”, ali nadležni organi gonjenja nikada ništa ne poduzimaju. Barem ništa učinkovito.
A i zašto kvariti „dobru“ tradiciju? Zašto ometati ljude u njihovom “poslu”?
Ova priča bavi se mnogo „jednostavnijom“ stvari:
➡️ Jednostavnim zahtjevom za pristup informacijama koji je naše Udruženje podnijelo 03.03.2025. godine.
Da, samo to — papir, pečat i po zakonu propisan rok. Ništa više. Ali u ovoj našoj stvarnosti to postaje skoro pa kriminalistički roman.
Odgovori nadležnih koji su uputili instituciji Ombudsmena jesu:
„Mi taj zahtjev nismo dobili.”
„Mi ne znamo ni adresu ni telefon udruženja .”
Pa su zato iz rudnika “Kreka” poslali tražene informacije instituciji Ombudsmena.
Tako otprilike izgleda „saradnja“ sa Krekom. Iz odgovora proisteklih iz predmeta Ombudsmena za ljudska prava BiH jasno je da je Rudnik Kreka:
prvo tvrdio da naš zahtjev nikada nije ni zaprimljen
a potom da ne može donijeti rješenje i dostaviti ga jer — zamislite — ne znaju našu adresu
Da, baš tako.
Ne znaju adresu Udruženja koje ih uredno kontaktira, i sa kojim dopisivanje uredno vodi institucija Ombudsmena.
Valjda se nadaju da će adresa doći golubom pismonošom?
Možda u jednoj od onih koverata gdje je nekad stajao koji miliončić?
Logika? Zdrav razum? Zakon?
Opravdanja koja smo dobili ne bi prošla ni u dječijoj igri skrivača, a kamoli u instituciji odjavnog značaja. Međutim, u zemlji gdje:
logika odavno ne stanuje,
zdrav razum je u stalnom egzilu,
a zakone poštuje samo onaj ko nema izbora —
u takvoj zemlji nije ni čudo da je najteže dobiti upravo ono što vam po zakonu pripada.
Obični građanin mora sve. Država ne mora ništa.
Tu se otprilike iscrpljuje naš ustavni poredak. Ombudsmen: „Molimo da radite svoj posao.“
Kreka: „Ne znamo kako.“ Institucija Ombudsmena jasno je naložila Rudniku Kreka da mora postupiti po zakonu i riješiti zahtjev. Kako će to uraditi ako ne znaju ni gdje da nas pronađu? To ni Ombudsmen nije uspio objasniti. A vjerujte, ni mi.
Zaključak ili… početak?
Naš jednostavni zahtjev za informacije pretvoren je u pokaznu vježbu institucionalnog apsurda. Jedan papir postao je neprijatelj koji prijeti čitavoj utvrdi šutnje izgrađenoj oko Rudnika Kreka.Kada se radi o sumnjivim ugovorima i milionskim tokovima — sve funkcioniše i više nego dobro.
Ali kada treba dostaviti par rečenica informacija: Sef se hermetički zatvara.Mi, naravno, ne odustajemo.
Jer ako institucije neće da rade svoj posao — onda ćemo ih na to natjerati zakonom.
Onim istim zakonom kojeg se oni prave da nikada nisu vidjeli.
