“Paralelni sistem sigurnosti na račun javnog novca”

Ko uzima stotine miliona iz budžeta za “sigurnost”, dok građani već plaćaju državu da ih štiti?

Dok vlast godinama priča da nema novca za radnike, socijalu, zdravstvo i osnovne potrebe građana, iz budžeta i javnih institucija istovremeno odlaze stotine miliona maraka na privatne zaštitarske agencije.

Samo u uzorku od 21 firme iz dostavljenog materijala, zbir javnih nabavki doseže 260.155.836,41 KM bez PDV-a. To nije sitan trošak. To nije usputna stavka. To je ozbiljan sistem izvlačenja javnog novca prema privatnim firmama.

Najviše uzima Sector Security sa više od 51 milion KM. Odmah iza njega su SEC ONE sa više od 32,5 miliona KM, Delta Security sa više od 32,4 miliona KM, Soko BH sa više od 25 miliona KM i Middle Point Electronics sa više od 24,3 miliona KM. Već ovih nekoliko firmi pokazuje koliko je ovo tržište koncentrisano i koliko javnog novca završava u rukama relativno uskog kruga dobavljača.

Na prvi pogled, neko će reći: pa dobro, većina novca ide kroz otvorene postupke. Tačno — u ovom uzorku kroz otvorene postupke prolazi oko 227,7 miliona KM. Ali time priča ne završava. Jer istovremeno imamo više od 12,1 miliona KM kroz direktne sporazume, više od 12 miliona KM kroz konkurentske zahtjeve i više od 8,2 miliona KM kroz pregovaračke postupke. To su deseci miliona maraka potrošenih u procedurama koje, svaka na svoj način, otvaraju prostor za zatvoren krug istih ponuđača, slabiju konkurenciju i dogovorene poslove.

Direktni sporazum: 12.183.806,25 KM

Konkurentski zahtjev: 12.024.753,47 KM

Otvoreni postupak: 227.659.747,85 KM

Pregovarački postupak: 8.226.212,92 KM

Ograničeni postupak: 61.316,92 KM.

Ovdje dolazimo do pitanja koje vlast ne voli da čuje: zašto se uopšte troši ovoliki javni novac na privatne zaštitarske agencije, kada već postoje državne i javne sigurnosne strukture koje građani finansiraju iz budžeta?

Građani već plaćaju policiju. Plaćaju ministarstva unutrašnjih poslova. Plaćaju javne institucije čija je osnovna nadležnost sigurnost ljudi, objekata i javnog reda. Pa kako je onda postalo “normalno” da se dodatno izdvajaju stotine miliona maraka za privatne firme da rade ono što bi, u velikoj mjeri, već morao pokrivati javni sistem?

Ako neka bolnica, opština, javno preduzeće ili druga budžetska institucija mora angažovati privatnu zaštitu, javnost ima pravo da zna:
ko je procijenio da je to nužno,
zašto to ne može riješiti javni sektor,
koliko je ponuđača bilo,
ko stalno dobija te poslove,
i da li iza svega stoji stvarna potreba ili dobro razrađen poslovno-politički model.

Jer ovo više ne izgleda kao izuzetak. Ovo izgleda kao paralelni sistem sigurnosti koji se hrani javnim novcem.

Ne treba unaprijed tvrditi da je svaka marka nezakonita. Ali treba vrlo jasno reći: ovo jesu ozbiljni indikatori rizika.

Kada se ogromni iznosi slijevaju ka istim ili sličnim firmama, kada su milionski zbirni iznosi koncentrisani kod malog broja agencija, kada postoje i direktni i pregovarački postupci vrijedni više miliona, onda je potpuno opravdano sumnjati da iza tog tržišta može postojati mnogo više od “redovne nabavke usluga”.

Moguće nepravilnosti i obrasci koji traže ozbiljnu provjeru su:
ponavljanje istih dobavljača kod istih institucija,
usitnjavanje nabavki kako bi se išlo na direktne sporazume,
korištenje pregovaračkih postupaka bez dovoljno jakog javnog obrazloženja,
formalno otvoreni postupci u kojima je konkurencija samo prividna,
te dugogodišnje preusmjeravanje javnih funkcija na privatne mreže koje od toga žive.

To možda još nije dokaz presuđene nezakonitosti. Ali itekako jeste dovoljno da se postavi pitanje: ko štiti javni interes, a ko štiti unosan biznis?

Najveći problem nije samo u ciframa. Najveći problem je u poruci koju ovakav sistem šalje građanima: da država postoji da uzima porez, a onda osnovne funkcije, uključujući i sigurnost, skupo prepušta privatnicima. Tako građani plaćaju dvaput — jednom kroz budžet, drugi put kroz tendere.

I zato ovo nije priča samo o zaštitarskim firmama. Ovo je priča o svim javnim i državnim institucijama, u kojem se javni novac sistemski prelijeva u privatne ruke, dok se građanima objašnjava da “nema para”.

Upravo zato svaka marka iz ovih ugovora zaslužuje dodatnu provjeru:
ko je donio odluku,
ko je sastavljao tenderske uslove,
koliko je ponuđača učestvovalo,
zašto je izabrana baš ta firma,
i kakve su veze između dobitnika poslova i centara političke ili institucionalne moći.

Jer kad se saberu cifre, više niko ne može reći da je riječ o sporednoj temi. Riječ je o stotinama miliona KM javnog novca. A kad je toliki novac u pitanju, sumnja u nepravilnosti nije pretjerivanje. To je minimum građanske i novinarske odgovornosti.