Kako novi Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS ostavlja radnike bez osnova
Novi Zakon o pravima za vrijeme nezaposlenosti u Republici Srpskoj, koji je stupio na snagu početkom 2026. godine, već u prvim mjesecima primjene izazvao je ozbiljne kontroverze i otvorio niz pitanja o položaju radnika na tržištu rada. Iako je formalno predstavljen kao unapređenje sistema i usklađivanje sa savremenim tokovima, iskustva sa terena ukazuju na dijametralno suprotan efekat. Radnicima je otežan pristup osnovnim pravima, a brojne administrativne prepreke i pravne nejasnoće najteže pogađaju upravo one najranjivije kategorije zaposlenih.
Jedan od karakterističnih primjera koji oslikava sistemske nedostatke novog zakonodavnog okvira jeste slučaj radnika iz privatnog sektora čija priča otvara šira pitanja o primjeni propisa i položaju radne snage u praksi. Nakon prestanka radnog odnosa krajem 2025. godine, ovaj radnik je pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na novčanu naknadu pred nadležnim Zavodom za zapošljavanje. Iako je tvrdio da je blagovremeno i uredno dostavio kompletnu traženu dokumentaciju, proces se pretvorio u višemjesečno administrativno iscrpljivanje i pravnu neizvjesnost. Procedura se pokazala kao lavirint bez jasnog kraja. Od podnosioca zahtjeva najprije je tražena odjava sa zdravstvenog osiguranja, potom tri platne liste, zatim dvanaest, da bi se na kraju tražili i svi ugovori o radu, kako početni tako i posljednji. Svaki novi zahtjev stizao je bez jasnog obrazloženja i ostavljao utisak da nadležni organi i sami tragaju za razlogom za odbijanje, umjesto da olakšaju pristup pravima. Na konačno rješenje čekalo se tri mjeseca, a u tom međuperiodu lice je ostalo bez ikakvog oblika zdravstvenog osiguranja, što dodatno produkljuje ionako tešku materijalnu i egzistencijalnu situaciju nezaposlenih.
Kada je rješenje konačno doneseno, ono je bilo negativno. Kao ključni razlog za odbijanje zahtjeva navedena je činjenica da je radni odnos bio zasnovan na uzastopnim ugovorima o radu na određeno vrijeme. Prema tumačenju koje je radnik dobio, novi zakon suštinski favorizuje isključivo radnike sa zasnovanim radnim odnosom na neodređeno vrijeme, iako ta distinkcija nije eksplicitno i dovoljno jasno navedena u samom obrazloženju rješenja. Ovakva praksa dovodi do apsurdne situacije u kojoj se gotovo pet godina neprekidnog radnog staža i kontinuiteta uplata doprinosa tretira kao da se nije ni dogodilo. Radnici se s pravom pitaju šta se uopšte smatra kontinuitetom rada i zbog čega se uplaćeni doprinosi ne reflektuju na prava za vrijeme nezaposlenosti.
Dodatnu nelogičnost i pravnu nesigurnost stvara činjenica da je zakon stupio na snagu nakon prestanka radnog odnosa ovog lica, ali je retroaktivno primijenjen na njegov slučaj. Iz Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske u svom zvaničnom stavu navode da se, u skladu sa Zakonom o opštem upravnom postupku, prilikom odlučivanja o pojedinačnim pravima primjenjuju isključivo propisi koji su na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva, a ne oni koji su bili važeći u vrijeme prestanka radnog odnosa ili sticanja uslova. U zvaničnim odgovorima nadležnih ističe se da pravo na novčanu naknadu mogu ostvariti samo oni radnici kojima je radni odnos prestao otkazom od strane poslodavca bez njihove krivice, odnosno zbog prestanka rada poslodavca, uz obavezan dodatni uslov od najmanje dvanaest mjeseci neprekidnog osiguranja u posljednjih osamnaest mjeseci. U tim istim odgovorima decidno se navodi da se zahtjevi radnika kojima je radni odnos prestao istekom ugovora na određeno vrijeme po automatizmu odbijaju.
Statistika iz prakse potvrđuje ovakav restriktivan trend. Prema podacima Zavoda, u prva dva mjeseca primjene novog zakona odbijena su ukupno 153 zahtjeva radnika. Kao najčešći razlozi za odbijanje navode se upravo istek ugovora na određeno vrijeme, neispunjeni formalni uslovi u pogledu staža osiguranja, te problemi sa evidentiranjem i uplatom doprinosa. Kada je riječ o zdravstvenom osiguranju, iz Zavoda pojašnjavaju da nakon prestanka radnog odnosa nezaposleno lice svoje pravo na zdravstvenu zaštitu može ostvariti neposredno kod Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, prema posebnim procedurama. Tek nakon eventualnog donošenja pozitivnog rješenja kojim se utvrđuje pravo na novčanu naknadu, nezaposleno lice stiče pravo na zdravstveno osiguranje po osnovu nezaposlenosti za vrijeme trajanja te novčane naknade, u skladu sa odredbama Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti.
Problem, međutim, leži u strukturnoj realnosti tržišta rada u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Veliki broj radnika u privatnom sektoru, posebno u uslužnim djelatnostima i proizvodnji, godinama radi upravo na ugovorima na određeno vrijeme, često kod istog poslodavca, bez realne mogućnosti prelaska na stalni radni odnos zbog poslovne politike kompanija koje izbjegavaju obaveze prema radnicima. U takvom sistemu, novi zakon praktično isključuje značajan dio radne snage iz sistema socijalne sigurnosti. Time se šalje poruka da fleksibilni oblici rada, iako legalni i doprinosno opterećeni, ne nose sa sobom nikakvu garanciju zaštite u periodu tranzicije između dva posla. Ovakav pristup najviše pogađa ljude koji su već u nesigurnim uslovima rada, one koji rade sezonski ili na određeno vrijeme i koji su zbog prirode svojih ugovora najpodložniji čestim periodima nezaposlenosti. Oni koji imaju najmanje zaštite sada ostaju i bez ove minimalne sigurnosne mreže.
Dodatnu dimenziju problema predstavlja i neujednačena zakonska regulativa i praksa unutar iste države, odnosno između dva bosanskohercegovačka entiteta. Prema iskustvima radnika, njihove kolege iz Federacije Bosne i Hercegovine, sa gotovo identičnim radnim statusom i istim načinom prestanka radnog odnosa, ostvaruju prava na novčanu naknadu bez većih poteškoća i u znatno kraćem vremenskom roku. Dok je za prijavu na evidenciju i ostvarivanje prava u Federaciji potrebno svega nekoliko osnovnih dokumenata, procedura u Republici Srpskoj podrazumijeva znatno obimniju, složeniju i često promjenjivu dokumentaciju. Ovakve razlike u praksi i stepenu zaštite prava otvaraju ozbiljna pitanja pravne jednakosti građana i dodatno podstiču osjećaj nesigurnosti i nepravde među radnicima, koji se često osjećaju kao građani drugog reda u zavisnosti od toga na kojoj strani entitetske linije rade.
Pravni lijekovi koji stoje na raspolaganju radnicima svode se na dugotrajne žalbene postupke i potencijalne upravne sporove. S obzirom na to da je zakon tek stupio na snagu, sudska praksa još uvijek nije izgrađena, a pravni zastupnici tek analiziraju osnovanost i izglede za uspjeh u ovakvim predmetima. Ovaj slučaj već sada ukazuje na potencijalne ozbiljne pravne praznine i hitnu potrebu za jasnijim definisanjem kriterijuma i usklađivanjem zakonskih odredbi sa realnošću tržišta rada. U trenutku kada se Bosna i Hercegovina suočava sa dramatičnim odlaskom radne snage i nedostatkom kvalifikovanih kadrova, ovakve restriktivne politike dodatno opterećuju i obeshrabruju one koji su odlučili da ostanu. Umjesto sistema koji pruža efikasnu i pravednu sigurnosnu mrežu u periodima tranzicione nezaposlenosti, sve je više primjera koji ukazuju na nepotrebne administrativne barijere, uskogrudo tumačenje propisa i selektivnu primjenu prava. Priče poput ove nisu izolovani incidenti, već simptomi šireg sistemskog problema u kojem zakonski okvir i njegova primjena ne prate niti razumiju realnost savremenog tržišta rada. Dok se ta dva svijeta ne usklade, cijenu će, kao i do sada, plaćati isključivo radnici, a povjerenje u institucije sistema nastaviće da erodira.
