II
Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) predstavlja ključni instrument koji je trebao omogućiti građanima Bosne i Hercegovine da ostvaruju svoje pravo na pristup informacijama koje posjeduju javne institucije
Iako je ovaj zakon stupio na snagu, stvarna primjena u praksi ostaje ozbiljan problem, a kršenja zakona od strane odgovornih institucija često ostaju bez sankcija.
Kroz konkretne primjere, želimo prikazati kako se ZOSPI često ignoriše, te kako nedostatak odgovornosti i nedostajući pravni okvir za sankcionisanje ovih prekršaja čine Zakon mrtvim slovom na papiru.
Naša priča temelji se na iskustvima koja smo imali u posljednjih nekoliko mjeseci, vezanim za dva ključna predmeta: Upravu za indirektno oporezivanje BiH (UIO) i Javno preduzeće Šume TK.
Ova dva slučaja jasno pokazuju koliko ZOSPI nije efikasan alat za ostvarivanje prava građana i koliko institucije u Bosni i Hercegovini sistematski ignorišu obaveze koje proizilaze iz ovog zakona.
Prvi slučaj: Ignorisanje prava na pristup informacijama u UIO BiH
Priča o našem prvom slučaju počinje 18. novembra 2022. godine, kada je naš član Emir Mešić, koji je trenutno na liječenju (ovim putem mu želimo brz oporavak), u ime našeg udruženja podnio zahtjev za pristup informacijama Upravnom organu, UIO BiH.
Zahtjev je bio u skladu sa ZOSPI-em, koji jasno nalaže da se svim građanima mora omogućiti pristup informacijama koje posjeduju javne institucije. Međutim, odgovor od UIO nije stigao u zakonskom roku.
Zakon je jasan u pogledu vremenskih rokova – odgovori na zahtjeve za pristup informacijama moraju biti dostavljeni najkasnije u roku od 15 dana. U našem slučaju, odgovor je izostao.
Nakon toga, 28. novembra 2022. godine, odlučili smo ponovo poslati zahtjev putem pošte, nadajući se da će institucija na ovaj način reagovati. Nažalost, ni nakon toga nismo dobili nikakav odgovor.
S obzirom na to da je naš zahtjev i dalje bio ignorisan, odlučili smo prijaviti ovaj slučaj instituciji Ombudsmena za ljudska prava BiH 8. januara 2023. godine.
Djelimična odgovornost za kašnjenje bila je pripisana velikom broju predmeta u tom periodu godine, no to nismo smatrali za opravdanje da neko nekome na upit i postavljeni zahtjev ne može poslati obični mail.
S obzirom na okolnosti i specifičnosti konkretnog slučaja smatrali smo da je ovo ozbiljan prekršaj učinjen smisleno i namjerno, tako da smo u februaru 2023. godine smo podnijeli prijavu i Upravnoj inspekciji BiH.
Emir Mešić, koji je bio zaposlen u UIO i koji je postao zviždač zbog prijavljivanja korupcije unutar institucije, na kraju je, kako smatramo, nezakonito otpušten.
Tokom svog rada, trpio je diskriminaciju i omalovažavanje, što je vjerovatno uticalo na njegovo zdravstveno stanje.
Njegovo iskustvo nije samo žalosno, već i zabrinjavajuće jer pokazuje da javni službenici koji pokušavaju otkriti nepravilnosti bivaju kažnjeni, dok oni koji krše zakon prolaze bez posljedica.
Nakon što je Ombudsmen reagovao, predstavnik UIO, Ratko Kovačević, obavijestio nas je da su tražene informacije proslijeđene drugim odjeljenjima, a da je zahtjev zaprimljen krajem godine kada su imali mnogo posla. On je također napomenuo da je predmet riješen čim je to bilo moguće.
Međutim, rješenje koje smo zapravo zaprimili bilo je datirano 26. januar 2023. godine, a zapravo smo ga primili tek u februaru 2023. godine i to nekoliko dana poslje naše prijave Upravnoj inspekciji, što budi sumnju u manipulaciju datumima.
Ove okolnosti stavljaju pod pitanje integritet institucije i pokazatelj su kako se kršenje prava građana tretira u praksi.
Naše Udruženje smatra da su kršenja Zakona o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) i omalovažavanje prava građana rezultat upravo izostanka sankcionisanja nepravilnosti u radu državnih službenika i drugih odgovornih lica.
Ovi problemi ne samo da narušavaju temelje transparentnosti i odgovornosti, već i omogućavaju institucionalnu pasivnost, zbog čega se građani sve više suočavaju s ignorisanjem svojih prava.
To će najbolje pokazati i konkretni slučajevi na kojima je radila članica Transparency International BiH, Ena Klajić Grgić, koja je nastavila borbu za prava građana i primjenu zakona.
Prvi korak: Inspekcijski nadzor i zahtjev za pristup informacijama
13. marta 2023. godine, zaprimili smo obavijest o inspekcijskom nadzoru od strane Ministarstva pravde BiH, u kojem smo bili obaviješteni o provedenim aktivnostima u vezi s prijavama i poduzetim mjerama.
U cilju dodatne provjere i osiguravanja transparentnosti, naše Udruženje se očitovalo na ovu obavijest putem zahtjeva za pristup informacijama.
Naša kolegica Ena Klajić Grgić istaknula je, pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, da je jasno propisano da će javni organi koji počine prekršaj biti kažnjeni novčanom kaznom, te da nas zanima kakva je praksa u pogledu izrečenih kazni za takve prekršaje
Nadali smo se da ćemo dobiti jasnu evidenciju izrečenih kazni, jer bi to bila konkretna potvrda da se prekršioci zakona suočavaju s odgovarajućim sankcijama.
Ipak, rješenje koje smo zaprimili od Ministarstva pravde BiH datira od 9. maja 2023. godine, i u njemu je djelimično odobren pristup informacijama, dok je, nažalost, zahtjev za dostavljanje evidencije izrečenih kazni bio odbijen.
Obrazloženje za ovo odbijanje bilo je, kao i često u ovakvim slučajevima, potpuno neuvjerljivo – očigledno, nekažnjavanje javnog organa opravdano je rutinom i nedostatkom konkretnih mjera, što samo dodatno potkopava vjeru u efektivnost zakona.
Drugi korak: Zatvaranje predmeta od strane Ombudsmena za ljudska prava
Dana 16. marta 2023. godine, zaprimili smo obavijest o zatvaranju predmeta od strane institucije Ombudsmena za ljudska prava u BiH.
Smatrali smo da će Ombudsman, kao nezavisna institucija koja ima zadatak da štiti ljudska prava i slobode, poduzeti odgovarajuće korake kako bi istražio i utvrdio kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama, koji jasno propisuje rokove za odgovor na zahtjeve za pristup informacijama i sankcionisanje institucija koje prekrše te rokove.
Ipak, odgovor Ombudsmena nije ispunio naša očekivanja.
Naša reakcija bila je brza – oglasili smo se s podneskom u kojem smo iznijeli svoje razočarenje i ukazali na to da smo imali mnogo veća očekivanja od ove cijenjene institucije.
Smatrali smo da će Ombudsman poduzeti konkretne mjere kako bi se utvrdilo kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama, a u konačnici i osigurala odgovornost odgovornih organa.
Nažalost, nakon ove odluke Ombudsmena, ostali smo s dojmom da institucija nije dovoljno ozbiljno pristupila ovom pitanju, a ovo samo pokazuje koliko se u BiH zapravo pridaje značaja ovom ključnom zakonu.
Drugi slučaj: Ignorisanje zahtjeva prema JP Šume TK
Drugi slučaj koji želimo predstaviti odnosi se na Javno preduzeće Šume TK, te izazove u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama i obavijesti.
Ovaj predmet započeli smo krajem 2023. godine, kada smo uputili zahtjev za pristup informacijama prema ovom preduzeću. Iako je Zakon jasan u pogledu obaveze institucija da odgovore na takve zahtjeve u zakonskom roku, odgovor nismo primili ni nakon mnogo mjeseci.
Nismo odustali i krajem 2024. godine smo poslali urgenciju, međutim, rješenje je stiglo tek 13. marta 2025. godine, gotovo godinu i po dana nakon našeg prvobitnog zahtjeva.
Iako smo u međuvremenu kontaktirali instituciju Ombudsmena i Upravni inspektorat FBiH, naše aktivnosti su bile potpuno ignorisane dok nisu intervenisali.
Upravni inspektorat FBiH, iako je bio svjestan da je došlo do nepoštivanja zakonskih rokova, nije smatrao da je došlo do ozbiljnog kršenja zakona.
Umjesto da primijene sankcije na odgovorne osobe, oni su samo konstatovali da je predmet riješen, čime je cijeli proces zaključen, a odgovornost za kašnjenje i ignorisanje Zakona o slobodi pristupa informacijama ostala neadekvatno sankcionisana.
Šta ovi slučajevi govore o primjeni ZOSPI-a?
Ovi slučajevi jasno pokazuju da ZOSPI, iako formalno usvojen i stupio na snagu, u praksi ne funkcioniše.
Iako su donešeni pravilnici i uputstva koja regulišu njegovu primjenu, u stvarnosti se suočavamo s ignoriranjem zakona od strane institucija.
Izostanak odgovornosti za prekršitelje, a naročito nesankcionisanje javnih službenika i institucija koje ne poštuju zakon, dovodi do situacije u kojoj ovaj zakon postaje mrtvo slovo na papiru.
Nedostatak sankcija za prekršaje koje počine javni organi stvara atmosferu u kojoj institucije ne osjećaju obavezu da se pridržavaju zakonskih normi, jer znaju da neće biti kažnjene.
To nije samo problem u kontekstu slobode pristupa informacijama, već i širi problem koji se odnosi na ukupnu transparentnost i odgovornost vlasti u Bosni i Hercegovini.
Zaključak: Mrtvo slovo na papiru i izostanak stvarnih sankcija
Ova dva slučaja savršeno ilustruju duboke probleme u primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.
Iako je Zakon usvojen kao ključni instrument za ostvarivanje prava građana na informacije, u praksi se suočavamo s institucionalnom pasivnošću i stalnim izostankom odgovornosti.
Državni organi, umjesto da aktivno štite prava građana, nerijetko ignoriraju zahtjeve za pristup informacijama, a kazne za prekršitelje se rijetko izriču.
Kroz ove slučajeve postaje jasno da, iako je zakon usvojen kao demokratska promjena, njegova primjena u stvarnosti ne funkcioniše.
Ovaj zakon ostaje mrtvo slovo na papiru, jer se prekršioci ne suočavaju s odgovarajućim sankcijama, a odgovorni organi nastavljaju s nepoštovanjem svojih zakonskih obaveza.
Bez sankcija i odgovornosti, teško je očekivati da će Zakon o slobodi pristupa informacijama postati stvarna zaštita za građane BiH.
Ova situacija zahtijeva hitnu reformu, kako bi se osigurao pravni okvir koji neće samo omogućiti pristup informacijama, već i kazniti prekršitelje, čime bi se u praksi osigurala stvarna odgovornost javnih institucija.
Bez toga, građani će i dalje biti suočeni s pasivnošću i neodgovornošću svojih vlasti, što će smanjiti povjerenje u institucije i podriti osnovne principe transparentnosti i demokratije.
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na samobunt.com.
