U pravnoj teoriji – sve je jasno.
U praksi – gotovo ništa.
Slučaj našeg Udruženja protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona ogolio je suštinski problem sistema: institucije mogu formalno djelovati u okviru zakona, a istovremeno izbjeći odgovor na pitanja od javnog interesa.
Sud je presudio u našu korist.
Ali informacije koje smo tražili – i dalje nisu dostupne.
Sud nije pogriješio – ali je ogolio problem
Da budemo precizni – sud nije pogriješio. Naprotiv.
U presudi je jasno utvrđeno da i prvostepeno i drugostepeno rješenje sadrže: nerazumljiv dispozitiv i nerazumljivo obrazloženje.
Ali suština nije samo u „lošoj formi“.
Problem je dublji: takva rješenja imaju nedostatke koji onemogućavaju ocjenu njihove zakonitosti.
Drugim riječima – ne može se ni utvrditi da li su zakonita, jer su nerazumljiva.
U takvoj situaciji sud nema diskreciju.
Nema prostora za drugačiju odluku.
Rješenja se moraju poništiti i predmet vratiti na ponovni postupak.
To je zakon.
Ali to nije pravda.
Jer ključno pitanje – gdje su tražene informacije – i dalje ostaje bez odgovora.
Pravo postoji. Odgovor izostaje.
Naše Udruženje traži informacije o zapošljavanju u javnom sektoru.
Zakon je jasan:
- svako ima pravo pristupa informacijama
- ograničenja su izuzetak, ne pravilo
- svaki izuzetak mora biti jasno obrazložen i opravdan javnim interesom
Teret dokazivanja je na instituciji.
Ne na građaninu.
Ali praksa pokazuje suprotno.
Pravna petlja: nezakonito, pa ponovo
Šta se dešava nakon presude?
Institucija dobija novu priliku. Ne da odgovori na pitanje – nego da ponovo odlučuje.
Može ponovo odbiti zahtjev.
Ovaj put uz „ispravno napisano“ obrazloženje.
I tu nastaje ključni problem sistema.
Jer poništenje nije značilo: da će informacija biti dostavljena, nego samo da se postupak vraća na početak.
Svaki novi krug znači: novo vrijeme, nove troškove, novu neizvjesnost.
A informacija – koja bi trebala biti dostupna odmah – postaje beskorisna kako vrijeme prolazi.
To u praksi znači: produžavanje postupaka, izbjegavanje suštine i iscrpljivanje onih koji traže. odgovore
I to više nije incident.
To je mehanizam.
Troškovi bez odluke
Posebno zabrinjava dio presude koji se odnosi na troškove.
Naš zahtjev: nije usvojen, nije ni odbijen a nije ni riješen.
Sud navodi da će odluka o troskovima biti donesena po okončanju postupka.
Ali ovaj postupak je ovom presudom – završen.
Sve što slijedi nije nastavak, nego novi proces: novi upravni postupak, novo rješenje I eventualno novi upravni spor.
Drugim riječima – novi troškovi za isto pitanje.
Javni novac – javna stvar
Suština ovog slučaja nije u formulaciji rješenja.
Suština je jednostavna:
imaju li građani pravo znati kako se zapošljava u javnim institucijama?
Ako se zapošljavanje finansira javnim novcem – odgovor je jasan.
Zapošljavanje u javnom sektoru: nije privatna stvar, nije interna procedura i nije zatvoren proces.
To je pitanje javnog interesa.
Nećemo stati
Ova presuda nije kraj.
To je samo potvrda problema.
Naše Udruženje će nastaviti postupak – bez obzira na trajanje.
Jer pravo na pristup informacijama:
- nije formalnost
- nije privilegija
- nego osnovno demokratsko pravo
Ako institucija može donijeti akt koji je toliko nejasan da se njegova zakonitost ne može ni ocijeniti i time izbjeći suštinu onda problem nije u jednoj odluci.
Problem je u sistemu.
A neka pitanja su previše važna da bi ostala bez odgovora.
(samobunt.com)
