Dana 24.04.2026. godine naše Udruženje zaprimilo je tri sudske presude koje predstavljaju nastavak pravnih postupaka pokrenutih tokom prošle godine. Dvije od njih donose važne pobjede za transparentnost i odgovornost javnih preduzeća. Treća otvara ozbiljna pitanja o pravnoj praksi i njenom uticaju na rad civilnog društva.
Dvije presude u korist javnog interesa
U predmetima protiv JKP „Saobraćaj i komunikacije“ d.o.o. i Rudnika uglja „Kreka“ d.o.o. Tuzla, sud je uvažio naše tužbene zahtjeve. U oba slučaja osporena rješenja su poništena i predmeti vraćeni na ponovno odlučivanje.
Ono što ostaje otvoreno pitanje jeste dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na troškove postupka o kojem sud nije odlučio. Upravo ti troškovi biće predmet našeg narednog detaljnijeg osvrta. Smatramo da za njih postoji čvrsto pravno uporište i očekujemo pozitivan ishod.
Presuda koja zabrinjava
Za razliku od prethodnih, treća presuda donosi prvi pravosudni poraz našem Udruženju i to uz dodatni teret.
Sud je odbio naš tužbeni zahtjev i obavezao nas na plaćanje 1.300,00 KM troškova suprotnoj strani, na ime odgovora na tužbu. Problematično je što taj odgovor nije sadržavao odlučne činjenice, nije bio obavezan procesni akt, niti se njegov sadržaj suštinski razmatra u obrazloženju presude. Naprotiv, spominje se tek u završnom dijelu, gdje se konfuzno prepliće sa našim troškovima.
Formalizam nasuprot pravičnosti
Iako dijelimo stav suda da je potrebno napustiti strogi formalizam i težiti fleksibilnijem, pravičnijem pristupu, smatramo da u ovom slučaju taj princip nije dosljedno primijenjen.
Naime, suština spora leži u kršenju Zakona o slobodi pristupa informacijama, čiji član 2 jasno propisuje da se informacije moraju omogućiti:
„u najvećoj mjeri i bez odlaganja“
U našem slučaju, javni organ je:
- prvobitno odgovorio nezakonito i paušalno, bez suštinskih informacija
- reagovao tek nakon prijava Ombudsmenu i upravnoj inspekciji
- zakonito postupio tek nakon više od sedam mjeseci
Podsjećamo da je zakonski rok za postupanje 15 dana.
Dakle, sve se desilo — osim „bez odlaganja“.
Sud priznaje povrede, ali odbija tužbu
Važno je istaći da je sud u presudi potvrdio nekoliko ključnih činjenica:
- naše Udruženje ima aktivnu legitimaciju
- tražene informacije su bile od javnog interesa
- u postupanju tuženog postojale su povrede zakona
Međutim, tužba je odbijena uz obrazloženje da su informacije u međuvremenu dostavljene, te da poništenje rješenja više nema praktičnu svrhu.
Takvo tumačenje otvara ozbiljno pitanje: da li kašnjenje i kršenje zakona postaju irelevantni ukoliko institucija naknadno ispuni obavezu — tek pod pritiskom?
Dok se sistemski prešućuje i prećutno odobrava nepoštivanje zakonom propisanih rokova od strane organa uprave, uz redovnu toleranciju, pa i zaštitu upravnih i sada već pravosudnih instanci, istovremeno se prema građanima primjenjuje potpuno drugačiji aršin.
Podnesci običnih ljudi, koji pokušavaju ostvariti svoja prava, bivaju rutinski odbacivani kao neblagovremeni upravo po tim istim zakonskim rokovima, ali onim koji se odnose na njih. Tako nastaje apsurd u kojem zakon ne važi jednako za sve, već postaje instrument selektivne primjene. Strog prema slabijima, a popustljiv prema institucijama koje bi ga prve morale poštovati.
Troškovi kao prepreka borbi za transparentnost
Posebno zabrinjava odluka o dosuđivanju troškova, jer smatramo da odgovor na tužbu nije bio nužan procesni trošak. Niti je sud obrazložio njegovu stvarnu važnost.
U obrazloženju presude sud je, gotovo usput, izrekao jednu ispravnu i važnu misao. Da pretjerani formalizam ne služi načelu ekonomičnosti postupka i da sam po sebi ne doprinosi pravičnom rješavanju stvari.
Međutim, ono što je uslijedilo pokazuje upravo suprotno. Isti taj formalizam, od kojeg se sud deklarativno ogradio odlučujući o glavnoj stvari, postao je ključni oslonac kada je odlučivao o troškovima. Tako se princip koji je trebao biti odbačen vratio na mala vrata i to u dijelu presude koji za stranku ima najkonkretnije posljedice.
Uspostavljeni standard
Takav pristup posebno dobija na težini kada se posmatra kroz prizmu standarda koje je uspostavio National Movement Ekoglasnost protiv Bugarske. U tom predmetu Evropski sud za ljudska prava nije zanemario činjenicu da organizacije civilnog društva djeluju u javnom interesu. Upravo toj ulozi je dao posebnu važnost, podsjećajući da one imaju funkciju svojevrsnog „čuvara“ javnosti.
Kada se takvim akterima nameću visoki i nedovoljno obrazloženi troškovi to ne pogađa samo njihovu imovinu. Pogađa i njihovu sposobnost da uopće nastave djelovati. Posljedica nije samo finansijska, nego i obeshrabrujuća. Stvara se poruka da će svako insistiranje na transparentnosti biti praćeno dodatnim teretom.
Teško je ne primijetiti paralelu sa situacijom u kojoj radnja poput odgovora na tužbu, koja nije bila ni obavezna ni odlučujuća za ishod spora, postaje osnov za nametanje troška. Upravo takve situacije Evropski sud kontinuirano prepoznaje kao primjer pretjeranog formalizma. Kada se procesni koraci koji nemaju stvarni uticaj na odluku pretvaraju u instrument finansijskog opterećenja stranke. Time pravo na pristup sudu prestaje biti stvarno i djelotvorno, a postaje formalno priznato, ali suštinski ograničeno.
Dodatnu dimenziju ovom slučaju daje i činjenica da se radi o ostvarivanju prava na pristup informacijama. To pravo ne postoji samo radi pojedinačnog interesa, nego ima širu društvenu funkciju. Omogućava nadzor nad radom vlasti i doprinosi transparentnosti.
Kada se na to nadoveže višemjesečno kašnjenje u dostavljanju informacija koje su po zakonu morale biti dostupne u kratkom roku, a zatim i nametanje troškova onima koji su na tom pravu insistirali, ukupni efekat prelazi granice pojedinačnog spora. Takva praksa može djelovati obeshrabrujuće ne samo za jednu organizaciju. Nego i za sve druge koji bi se upustili u sličan postupak, stvarajući tihi pritisak da se od takvih inicijativa odustane.
Ovakva praksa može imati ozbiljne posljedice po rad organizacija civilnog društva. Onih koje već djeluju u ograničenim finansijskim okvirima, a naročito našem Udruženju kojem već od nastanka prijete razna “djela” usmjerena na naše zatvaranje. Ali…
Šta dalje
Naše Udruženje neće stati.
Očekujemo da više sudske instance prepoznaju problem dodjeljivanja nepotrebnih troškova i njihov negativan uticaj na pristup pravdi i rad civilnog sektora.
U suprotnom, spremni smo pravdu potražiti i pred Evropskim sudom za ljudska prava.
Pravo na informacije ne smije zavisiti od spremnosti da se snose neosnovani troškovi. Niti od toga koliko dugo je neko spreman čekati ono što mu po zakonu pripada odmah.
