Kada AI donosi vijesti: Povjerenje se ne može automatizovati
Ovog maja, UNESCO-ov Svjetski dan slobode medija i RightsCon trebalo je da se održe zajedno u Zambiji, u atmosferi duboke zabrinutosti za budućnost novinarstva i pitanja da li bilo šta što liči na zajednički digitalni javni prostor može opstati u narednoj deceniji. Zbunjujuće je, ili možda znakovito, da je konferencija o ljudskim pravima i slobodi izražavanja, na kojoj je trebalo da učestvuje 5.000 ljudi, otkazana u posljednjem trenutku. Kao da je i sam događaj posvećen slobodi postao njenom žrtvom, prije nego što je uopšte počeo.
Postoji mnogo načina na koje bi i ljudska prava i sloboda izražavanja mogli neprimjetno nestati. Generativna vještačka inteligencija samo je najnoviji mehanizam koji novinarstvo dodatno udaljava od održivosti, ali bi mogla biti i najrazorniji do sada. AI sistemi sve češće stoje između redakcija i publike, odgovarajući korisnicima direktno umjesto da ih upućuju na izvorno izvještavanje. U tom procesu brišu razlike, preuzimaju sadržaj bez pristanka i miješaju činjenice, nagađanja i otvorene neistine u odgovore koje je teško provjeriti, a lako manipulisati njima. Za medije koji se već bore da dopru do publike i budu pravedno plaćeni za svoj rad, to dodatno urušava povjerenje, odgovornost i vidljivost. Publika, često nesvjesna porijekla informacije, ostaje zarobljena u glatkim, samouvjerenim odgovorima koje nema razloga da sumnjiči, niti alata da provjeri.
Istovremeno, priča nije jednostavna. Za redakcije s ograničenim resursima, posebno u zemljama s niskim i srednjim prihodima, AI može biti istinski koristan. Može pomoći urednicima da brzo analiziraju podatke o publici, prevode sadržaj na više lokalnih jezika, pretražuju velike baze podataka za potrebe istraživačkog rada i automatizuju radno intenzivne zadatke za koje mali timovi jednostavno nemaju kapaciteta. U redakcijama gdje je svaki minut dragocjen, a svaka ruka preopterećena, ovo nije luksuz već pitanje opstanka.
Te koristi su važne i ne smiju se zanemariti. Medijske organizacije širom Afrike, Azije i Latinske Amerike već koriste AI na pragmatične, često oprezne načine, i nastaviće to da rade. Ignorisati tu stvarnost značilo bi prepustiti budućnost novinarstva akterima koji su mnogo manje zainteresovani za javni interes i demokratsku odgovornost. Odustajanje od AI nije opcija, ali naivno prihvatanje svakog alata bez pitanja jeste put u marginalizaciju.
Ali u asimetričnom informacionom ekosistemu, u kojem se održivost medija sistematski i namjerno potkopava slabim politikama, ekstraktivnom tehnologijom i stalnim političkim napadima, generativna i agentska vještačka inteligencija rizikuje da razbije već krhke veze između novinara i zajednica kojima služe. Upravo u tim odnosima živi povjerenje. Kada se oni prekinu, novinarstvo gubi relevantnost, a javni život gubi zajednički osjećaj stvarnosti. Kreativnost, individualnost i nijanse potiskuju se na marginu, upravo u trenutku kada je novinarstvo potrebnije, a ne manje potrebno. Automatizacija koja obećava efikasnost riskira da proizvede uniformnost — more sličnih rečenica, generičkih uvida i predvidljivih zaključaka iz kojih je iscijeđena svaka posebnost ljudskog iskustva.
Ovo nije samo medijski problem. I sve to prije nego što uopšte dođemo do pitanja šta ovo znači za demokratiju, političko učešće i međunarodnu diplomatiju. Nekontrolisano širenje dezinformacija i govora mržnje generisanih vještačkom inteligencijom već nagriza političko učešće i međunarodne odnose. Ono prazni zajedničke narative koji su društvima potrebni da bi se suočila s izazovima koji ne poznaju granice: klimatskim promjenama, sukobima, javnim zdravljem. Bez pouzdanih informacija i bez prostora u kojima se ljudi osjećaju saslušano, demokratsko donošenje odluka postaje nemoguće. Kada građani ne mogu da se dogovore ni o tome šta je činjenica, kako da se dogovore o tome šta da urade povodom nje?
Na kraju, moramo odlučiti ko kontroliše infrastrukturu informisanja. Nerealno je, a vjerovatno i nepoželjno, zamišljati da se tehnologija u potpunosti ukloni iz javnog života. Ali možemo i moramo preispitati ulogu koju ona igra i interese kojima služi. Svaki alat nosi otisak svojih tvoraca, a algoritmi nisu izuzetak — oni nisu neutralni posrednici, već aktivni učesnici u oblikovanju onoga što vidimo, razumijemo i smatramo važnim.
Neka od rješenja za ove digitalne probleme možda dolaze upravo iz analognog doba. Ona leže u obnavljanju individualnih odnosa, razumijevanju lokalnih potreba i ulaganju vremena u povjerenje zajednice: spor rad koji se ne može automatizovati. To je rad koji zahtijeva prisutnost, strpljenje i spremnost da se sluša prije nego što se govori.
Jedan fact-checking portal koji djeluje u istočnom dijelu Demokratske Republike Kongo pogođenom sukobima, to je rano shvatio. Veliki dio informacija na koje su se ljudi oslanjali stizao je putem WhatsAppa, često bez ikakvog načina da se provjeri njihova tačnost. Tim je u početku pretpostavljao da će biti dovoljno da u te grupe podijeli pouzdane vijesti. Nije bilo. Povjerenje je počelo da se gradi tek kada su novinari provodili vrijeme razgovarajući s ljudima pojedinačno, prvo slušajući, a zatim stičući pravo da im se vjeruje. Ovakvo novinarstvo ne može se lako skalirati i ne uklapa se udobno u platformske modele zasnovane na ekstrakciji i brzini. Ali upravo je ono ono što je potrebno otpornim informacionim ekosistemima — informacionim ekosistemima koji ne zavise od milosti algoritama, već od snage ljudskih veza.
Projekat Kontinuum stvara globalni pokret oko ove ideje: da novinarstvo utemeljeno u ljudskoj povezanosti, inkluziji i relevantnosti zaslužuje trajnu podršku — od donatora, donosilaca odluka i javnosti. Riječ je o prepoznavanju da tehnologija treba da jača, a ne slabi veze između ljudi i pouzdanih informacija. Tehnologija treba da bude most, a ne zamjena.
To zahtijeva pristup cijelog društva, a medijske organizacije to ne mogu nositi same. Donosioci odluka moraju se baviti licenciranjem sadržaja, zaštitom podataka i konkurencijom na način koji neće dodatno učvrstiti moć platformi. Tehnološke kompanije moraju biti pritisnute, i regulisane, kako bi odgovarale za sistemsku štetu koju njihovi proizvodi nanose. Donatori treba da ulažu u neglamurozan, dugoročan rad na održavanju pluralističkih, etičkih i sigurnih digitalnih javnih prostora — prostora u kojima se ne broje samo klikovi, već i posljedice.
Postoji i hitan posao koji treba obaviti unutar samog medijskog sektora. Umjesto da samo pasivno upija svaki novi tehnološki udar koji ga zadesi, novinarstvo mora aktivno pomoći u oblikovanju načina na koji se AI razvija i primjenjuje. To uključuje podršku AI alatima koje vode same redakcije za borbu protiv pogrešnih informacija i dezinformacija, finansiranje saradnji i grantova koji promovišu inkluziju, ugradnju AI pismenosti u novinarsko obrazovanje i osiguravanje da glasovi medija budu prisutni u političkim raspravama koje će oblikovati narednu generaciju informacione infrastrukture. Novinarstvo ne smije biti samo objekat tehnoloških promjena, već njihov aktivni subjekt.
Moramo ulagati u okruženja u kojima se mnogi glasovi mogu čuti, u kojima ljudi mogu donositi informisane odluke o vlastitim životima i u kojima nezavisno novinarstvo ostaje građanska i humanitarna linija života. U svijetu u kojem se informacija tretira kao roba, a pažnja kao resurs za eksploataciju, insistiranje na novinarstvu kao javnom dobru postaje čin otpora.
Budućnost informisanja uključivaće vještačku inteligenciju. Ali da li će ona služiti demokratiji ili je nagrizati, još je otvoreno pitanje. Odgovor će se nalaziti u izborima koje svi pravimo: o ulaganjima, regulaciji, saradnji i, iznad svega, vrijednosti koju pridajemo novinarstvu koje ljude prepoznaje ne kao podatke, nego kao građane. Povjerenje se, na kraju krajeva, ne može automatizovati. Ono se mora zaslužiti — iznova i iznova, u susretu licem u lice, u trenutku kada neko odluči da sasluša, razumije i kaže istinu.
