“Čini mi se kao da ljudi koji imaju para lakše prođu, koriste usluge krijumčara. Sirotinja ostaje ovdje, ide praktički bosa preko planine”, kaže Asim Karabegović iz organizacije SOS Balkanroute. Razbijeni kukovi, gležnjevi i rebra migranata, tragovi ugriza policijskih pasa… Teške povrede ljudskih prava najvidljivije su na području pograničnog mjesta Crnaje.
Piše: Tamara Opačić, Portal Novosti
Prvo se na brdovitom proplanku iznad ceste koja kroz Crnaju vodi do Šturlića ukaže bijeli kombi. Potom je potrebno pričekati onoliko koliko netom opljačkanim, često isprebijanim, a ponekad i temeljito razodjevenim ljudima treba da prijeđu rijeku Koranu i dalje se preko livade spuste na cestu.
U petak, 19. juna, oko deset sati ujutro na toj su lokaciji bile dvije veće grupe migranata, dominantno državljana Sudana, netom protjeranih s hrvatskog na bosanski teritorij. Dan ranije u Crnaji smo oko tri poslijepodne zatekli i četvoricu pušbekanih državljana Kine.
Noge su im svima mokre do koljena. Vidno su prestrašeni i pritom jedva natucaju engleski. Jedan se izuva i bos nastavlja stajati na uzavrelom asfaltu. Nakon što su prevladali početno nepovjerenje, drugi nam prilazi s mobitelom u ruci.
“Ovdje smo jer se u našoj zemlji ne osjećamo slobodno. Tamo je situacija kao prije dvjesto godina, kada je Kinom vladala carska dinastija”, pokazuje prevedenu poruku. “Kineske vlasti raspolažu velikim brojem sredstava represije, pogotovo digitalnog nadzora”, nastavlja tipkati.
Nekoliko dimova cigarete i razmijenjenih poruka kasnije saznajemo da dvojica žele stići do Italije i ondje nastaviti život sa svojim obiteljima. Ostali ne otkrivaju planove.
“Izričito sam rekao hrvatskoj policiji da želim podnijeti zahtjev za međunarodnu zaštitu, ali su me ignorirali i odbili”, dalje tipka muškarac u ranim tridesetima. “Ovom suputniku hrvatska policija je oduzela iPhone 17 i nije mu ga vratila”, pokazuje nam potom, istovremeno upirući prstom u druga koji kopa po crnom ruksaku. Uskoro nam pružaju račun za nedavno kupljen mobitel, za koji tvrde da se sada nalazi u džepu nekog graničnog policajca. Za ostale, jeftinije modele graničari ovaj put nisu iskazali interes. “Četiri hrvatska policijska službenika su ga pretukla”, piše dalje.
Sve to događa se nedaleko od lokacije na hrvatsko-bosanskoj granici na kojoj je prije točno pet godina nastala snimka nasilnog istjerivanja migranata s područja Hrvatske, odnosno Rakovice. Nakon što su 2021. novinari više europskih medija, među njima i Novosti, objavili tu snimku, kojom je dokazano da hrvatska policija koristi nezakonite prakse protjerivanja ljudi, na noge su se podigli predstavnici pojedinih europskih institucija.
“Nedavno, krajem maja, imali smo slučaj čovjeka koji je tvrdio da ga je hrvatska policija gurnula u rijeku. Na kraju se uz pomoć nekakvog štapa jedva dovukao do prve kuće i tamo zaspao”, prisjeća se Karabegović. “Plus, radilo se o čovjeku koji ne zna plivati”, dodaje njegov kolega Samir Cerić
U međuvremenu su i direktni počinitelji, trojica nižerangiranih policijskih službenika, sankcionirani minornim kaznama. Međutim, do danas se na samom terenu praktički nije promijenilo ništa, saznajemo kroz razgovor s novopridošlim migrantima i pripadnicima mobilnog tima organizacije SOS Balkanroute i Crvenog križa.
Razbijeni kukovi, gležnjevi i rebra, tragovi ugriza policijskih pasa te modrice po licu i abdomenu ono su što i dalje viđaju na području Unsko-sanskog kantona, gdje pripadnici mobilnog tima svakodnevno obilaze lokacije pušbekova.
Na terenu im se pridružujemo na dan kada je u Europskom parlamentu izglasana nova Regulativa o povratku migranata, uz povike desnih zastupnika “Send them home” (pošaljite ih kući). Koji dan ranije na snagu je stupio i novi EU Pakt o azilu i migracijama.
Teške povrede ljudskih prava najvidljivije su upravo na području Crnaje, pograničnog mjesta u općini Cazin, u čiju blizinu, tvrde naši sugovornici, hrvatska policija najčešće kombijem dovozi migrante i potom ih s područja općine Rakovica pušebeka na teritorij Bosne i Hercegovine.
“U Bosni se prvi put osjećam poštovano”, nastavlja dalje tipkati jedan od državljana Kine, maločas izbačen iz policijskog vozila.
Koji tren kasnije postaje nam jasno zašto je to napisao. Tik pod noge, naime, parkirao nam se stariji zlatno-žuti Volkswagen BiH registracija. Na vozačkom mjestu sjedi preplanuli muškarac u svojim pedesetima. Spušta prozor i našim sugovornicima uz osmijeh pruža neotvorenu kutiju crvenog Marlbora.
– Vidio sam da puše – govori.
– Thank you, thank you, thank you so much – uzvraćaju Kinezi.
Lokalac potom izlazi iz auta i rukama kompletno prekrivenim tetovažama otvara gepek. Vadi paket čarapa, na što se grupa friško pušbekanih počne klanjati u znak zahvalnosti.
– Državljana Kine ima i među migrantima koji su sahranjeni na bihaćkom groblju – rekao nam je ranije tog dana Asim Karabegović iz SOS Balkanroutea.
U pauzi od posla, koji uz bilježenje povreda ljudskih prava podrazumijeva dijeljenje humanitarne pomoći u vidu paketa hrane, vode, odjeće, obuće i drugih potrepština, s Asimom i njegovim dvojicom kolega, Samirom i Demianom, sjedamo na kavu u Šturliću.
Pred njima je dug dan jer ih osim redovnih aktivnosti očekuju i pripreme za večer, kada će na nogometni teren dalekog Los Anglesa istrčati reprezentacije BiH i Švicarske. SOS, naime, u suradnji s udrugom IPSIA u jednom od ugostiteljskih objekata u Bihaću organizira gledanje utakmice za grupu ljudi koji trenutno borave u kampu Lipa.
– Nedavno, krajem maja, imali smo slučaj čovjeka koji je tvrdio da ga je hrvatska policija gurnula u rijeku. Na kraju se uz pomoć nekakvog štapa jedva dovukao do prve kuće i tamo zaspao. Kada smo slučajno naišli do te lokacije, dvije žene su nam mahale i pokazivale na čovjeka koji je ležao na tlu. Pošto migranti ovdje inače ne mogu ići u bolnicu dokle god bosanska policija to ne odobri, pozvali smo ih – prisjeća se Asim.
– Plus, radilo se o čovjeku koji ne zna plivati. Bilo ga je užasno strah. Kada je vidio nas, pa još na kraju i policiju, pretrnuo je sav – dodaje njegov kolega Samir Cerić.
Shvativši o čemu razgovaramo, sve nam se bliže primiče Zejna, vlasnica kafića na čijoj terasi sjedimo.
– Jesu li ga tukli? – zanima je.
– Nisu, ali su ga bacili u vodu tako da mu je otišla noga – objašnjava Samir.
– A kakva je situacija zadnjih dana? – pitamo.
Samir iz džepa traperica vadi mobitel i pokazuje nam video zapis snimljen 12. juna. Na njemu pretučeni čovjek prekriven blatom plače kao da nema sutra.
– Eto takva – odgovara.
– Najviše nam pokazuju tragove nasilja, modrice uzrokovane prebijanjem palicama, nogama i šakama. Budu opljačkani, razbijen im je mobitel. I tako već godinama, to je sada već konstanta. Doduše, sada je ovdje manji broj migranata nego što je to bilo ranije – dodaje Asim.
Pobjegao sam od talibana – govori Qayion, automehaničar iz Kabula. U BiH je stigao prije mjesec dana, a u Hrvatsku je pokušao ući tri puta. Tvrdi da su ga u posljednjem navratu pendrekom prebili po šakama. Jedan je od onih koji nemaju četiri do pet hiljada eura, koliko mu je potrebno da se upusti u tzv. taxi game
– Koji je uzrok tome?
– Dijelom zbog pomicanja rute dalje prema Gradiški, a i zbog svega što vidim na terenu čini mi se kao da ljudi koji imaju para lakše prođu, koriste usluge krijumčara. Sirotinja ostaje ovdje, ide praktički bosa preko planine. Takvi idu u grupama, neorganizovani. Ne znaju gdje je kamera, gdje je policija… – odgovara 63-godišnjak.
Nastavlja objašnjavati kako je u Unskom-sanskom kantonu u posljednjem periodu najviše ljudi iz Sudana. Ima ih i iz Sierra Leonea, Palestine, Bangladeša, Nepala, Kine. Potonji ovdje najčešće dolaze koristeći vize, pa se nakon nekog vremena pokušavaju dalje otisnuti na zapad Europe. Još je uvijek moguće naići i na Afganistance, Pakistance i pokojeg Sirijca.
Zanimamo se je li bilo perioda u kojima su primijetili manji broj pušbekova.
– Da, prije neke dvije-tri godine. Ali to je kratko trajalo, onoliko koliko im je hrvatska policija izdavala dozvolu da unutar države borave do sedam dana – kaže Asim.
– Nakon tog kratkog perioda počeli su ih toliko vraćati da je to bilo nenormalno. U jednom navratu bi znali vratiti i po 200 ljudi – domeće Samir u trenutku dok se Zejna ponovno pokušava uključiti u razgovor.
– Vi se ovdje isto nagledate svačega? – pitamo je.
– Jest vala, baš svašta vidim. Puno prebijenih. Nedavno je bio jedan kojeg su izudarali po koljenima. Ili grupa skroz golih ljudi, znaju ih (hrvatski policajci, op. a.) skroz skinuti. I onda su se tu naši domaći okupili, iz svoje kuće im donosili robu da se jadni obuku – kima Zejna u znak potvrde.
– Pa kakav čovjek moraš biti da si spreman takvo nešto uraditi? Meni to stvarno ne ide u glavu – rezignirano domeće.
– Kada loš čovjek dobije moć, onda na površinu isplivaju sve njegove mane. Jer u normalnim okolnostima ne može raditi takve stvari – govori Asim.
S obzirom na to da je za vrijeme našeg zadnjeg posjeta popriličan broj ljudi boravio i u Velikoj Kladuši, interesiramo se i za situaciju na tom terenu.
– Trenutno ih je nešto manje. Ali najbolje je da odemo provjeriti – veli Samir.
Nesnosni zvizdan prži i posljednju travku na autobusnom kolodvoru u Kladuši. Dok lokalci pod nadstrešnicom stanice čekaju na ukrcaj, negdje u prikrajku, u debeloj hladovini primjećujemo mlađeg muškarca. Sjedi na podu i čeprka po mobitelu. Predstavlja se kao 23-godišnji automehaničar iz Kabula i kaže da čeka na prijatelja koji mu već satima ne odgovara na poruku.
– Pobjegao sam od talibana. A u Afganistanu je i gotovo nemoguće pronaći posao – govori Qayion, koji želi doći do Njemačke, gdje ima prijatelje.
U BiH je stigao prije mjesec dana, a u Hrvatsku je pokušao ući tri puta. Kaže da ga je hrvatska policija svaki put uhvatila i vratila uz povike “Go to Bosnia”. Tvrdi da su ga u posljednjem navratu, prije četiri dana, pendrekom prebili po šakama. Otud mu, pokazuje, kraste na prstima.
– Ali pokušat ću opet jer nemam drugog načina – govori na rastanku.
Tada shvaćamo zašto ovo nazivaju sirotinjskom rutom. Qayion je jedan od onih koji nemaju četiri do pet hiljada eura, koliko mu je potrebno da se upusti u taxi game. Radi se o sklapanju posla s dobro uigranom mrežom krijumčara koji prodaju kompletni paket, odnosno organizirani prelazak automobilom preko nekoliko granica. Takav “aranžman” po potrebi podrazumijeva i noćenje u tzv. sigurnim kućama.
Ostali, plićeg džepa, osuđeni su na životarenje u kampu Lipa, gdje je za vrijeme naše posjete boravilo 325 osoba, većinom Sudanaca izbjeglih zbog rata. Ili po napuštenim kućama i štalama nadomak granice gdje se odmaraju do sljedećeg odlaska u game, pokušaj prelaska granice pješice. U jednom takvom objektu zatičemo 24-godišnjeg državljanina Pakistana.
Na golim nogama ima nazuvene dotrajale najkice. Nekada su bile bijele, a sada je sva prilika kako mu neće izdržati sljedeće pentranje po Plješevici, zelenoj granici Hrvatske i BiH, čiji su dijelovi na inicijativu hrvatskog MUP-a početkom 2021. godine temeljito posječeni kako bi policija lakše mogla pratiti kretanja ljudi.
U osnovi, većina ljudi uspije prijeći granicu. Sva ta tehnološka oprema za nadzor i pojačavanje graničnih kontrola služe kao sredstvo za pokušaj odvraćanja ljudi. Radi se i o načinu da se “našima” u Europi pokaže da se “invaziju” drži pod kontrolom. Dakle, to je ta retorika, populizam, suverenizam. Ili fašizam – govori Silvia Maraone
Naš sugovornik taj je put također pokušao odvaliti već tri puta, ali su ga hrvatski policajci uhvatili i uvijek vraćali natrag. Kaže i da su ga prebili nogama, ukrali mu mobitel i novac, ali da ne planira odustati.
Dok ne dočeka prijatelje koji su otišli u nabavku namirnica i drugih potrepština potrebnih za odlazak u novi game, nastavit će se odmarati na odbačenom madracu zatrpanom istrošenim komadima odjeće, plastičnim bocama, konzervama hrane i limenkama energetskih pića.
– Prva povreda koja se događa na granici u slučaju pušbekova jest onemogućavanje podnošenja zahtjeva za azil, što već samo po sebi predstavlja kršenje međunarodnih konvencija. Potom slijedi nasilje, verbalno i fizičko, te pljačka i uništavanje osobne imovine – potvrđuje nam sljedećeg dana u svom bihaćkom uredu Silvia Maraone, direktorica bosanskog ogranka talijanske udruge IPSIA, koja je na prostoru bivše Jugoslavije prisutna od kraja 1990-ih.
– Pritom je policija (hrvatska, op. a.) razvila nove strategije. Mobitele, naime, više ne uništavaju na isti način kao što su to činili nekada, kada bi jednostavno razbili ekran. Danas najčešće oštete priključak za punjenje, kako bi bili uvjereni da ih pušbekani ljudi više neće moći koristiti. One bolje zadržavaju za sebe.
Žrtve koje nose naočale često prijavljuju da im ih policajci razbiju.
– Tada se nađu u dodatnom problemu jer je u Bosni teško ponovno nabaviti dioptrijske naočale, pogotovo ako živite u migrantskom kampu – kaže Silvia.
Osim toga, dodaje ona, ljudi su im posvjedočili da ih policajci natrag na granicu prevoze u zatvorenim kombijima, bez ikakvog dotoka zraka. Ljeti uključe grijanje, a zimi odvrnu hlađenje. Temperatura u kombiju tada postaje nepodnošljiva. Uz to, vole voziti vrlo brzo, prelaziti preko rupa, na načine koji izazivaju mučninu, povraćanje, glavobolju i druge tegobe.
– A ako imate “sreće”, “samo” će vam narediti da se vratite u Bosnu. U gorem slučaju upotrijebit će rasističke uvrede, ljude nazvati životinjama, muslimanskim smećem i slično. Ljudi su, naime, prijavljivali da su bili vrijeđani zbog svoje vjere, zbog boje kože i slično – ističe Silvia Maraone.
S obzirom na to da posljednjih godina živi u Bihaću, kaže kako joj je zanimljivo promatrati promjene u broju pristiglih i onih koji se tu zadržavaju. Općenito gledano, u posljednjem periodu je manje registriranih osoba u izbjegličkim kampovima. To, međutim, ne znači nužno da se stvarni broj ljudi u pokretu toliko smanjio koliko npr. Frontex, agencija za europsku graničnu i obalnu stražu, tvrdi da jeste.
– Možemo reći da je, unatoč manjem broju registracija, broj ljudi koji prolaze balkanskom rutom negdje između onoga što je bio prije i onoga što službene statistike danas pokazuju. Postoji značajan broj onih koji nisu registrirani ovdje i koji koriste “kompletni paket” koji im se nudi u sklopu taxi gamea – objašnjava naša sugovornica.
– Zbog toga na ulicama Bihaća više ne viđamo one koji ovdje zapnu po tri mjeseca, šest mjeseci ili godinu dana. Sve to mijenja i način na koji lokalni stanovnici doživljavaju migracije, napetosti su manje. Danas ovdje dominantno viđamo ljude koji granicu uspiju prijeći za deset dana, dva tjedna ili jedan mjesec ako su stvarno očajni, nemaju novac ili ne uspijevaju pronaći neki drugi način da nastave put – dodaje.
Zanima nas hoće li se situacija uskoro promijeniti zbog primjene novopečenog Pakta o migracijama, kojim je Hrvatskoj ponovno namijenjena uloga “čuvarice” tvrđave Europe. Već uvidom u osnove odredbe Pakta jasno je, naime, da će se većina azilnih postupaka u Hrvatskoj voditi u ubrzanom graničnom postupku, pri čemu će osobe često biti lišene slobode.
Paktom je predviđeno i da u graničnu proceduru budu upućeni ljudi koje dolaze iz država čiji postotak odobravanja međunarodne zaštite, prema najnovijim podacima Eurostata, iznosi 20 posto ili manje.
Što će se u tom kontekstu događati na teritoriju Bosne i Hercegovine i dalje je poprilično nejasno. No s obzirom na to da je hrvatski ministar Davor Božinović ovih dana i službeno najavio izgradnju novog kampa u Željavi, na samoj granici s BiH, ne treba biti suviše pametan da bi se zbrojilo dva i dva.
– S druge strane granice nalazi se kamp Lipa, koji je izgrađen sredstvima Europske unije. Vjerojatno će taj kamp, iako za to zasad nema službenih potvrda, postati jedan od takozvanih centara za prihvat osoba kojima je određeno vraćanje u “sigurne treće zemlje” – tumači Silvia.
– Ako gledamo samo iz perspektive uloženih sredstava, ne razumijem zašto bi Europska unija uložila toliko novca u kamp poput Lipe ako je riječ samo o privremenom prihvatnom centru. To naprosto nema smisla. Vjerojatno je od samog početka, pošto je Lipa otvorena još 2021. godine, postojao plan da posluži kao mjesto u kojem će se u BiH razvijati dio migracijske strategije EU-a za osobe u pokretu na ovom dijelu europskog prostora – smatra.
U razgovoru s volonterima međunarodnih organizacija prisutnima na terenu saznali smo i da je zbog nejasne primjene novih regulativa među dijelom ljudi, pogotovo onih porijeklom iz “sigurnih trećih zemalja”, zavladao strah.
U dvojbi su da li da se unatoč lošem zdravstvenom stanju nekih od njih svejedno što prije daju na put i tako pokušaju izbjeći neka buduća, stroža pravila. Isto je s maloljetnicima koji su ranije na zapadu Europe lakše mogli doći do boravišnih dozvola.
– U osnovi, većina ljudi uspije prijeći granicu, jer bismo inače ovdje u Bosni imali hiljade zaglavljenih. Sva ta tehnološka oprema za nadzor i pojačavanje graničnih kontrola služe kao sredstvo za pokušaj odvraćanja ljudi. Radi se o pokazivanju mišića, kao i načinu da se “našima” u Europi, a ovo govorim kao talijanska državljanka, pokaže da se “invaziju” drži pod kontrolom. Dakle, to je ta retorika, to je propaganda, populizam, suverenizam, kako god to želite nazvati. Ili fašizam.
Umjesto da trošimo novac na kontrolu granica i postavljanje službenika koji tuku ljude, smatra Silvia Maraone, trebali bismo ozbiljno razmisliti o drugačijem pristupu migracijama.
– No vidimo kamo sve ide: europske vlade i sustav kao takav okreću se dodatnom jačanju Frontexa i izdvajanju sredstava za opremanje granica novim tehnologijama, žicom i čime sve ne. Ali to nije rješenje, rješenje je ljudima omogućiti vize kako bi se mogli kretati regularnim putevima. To bi nas, vjerujem, na kraju krajeva i manje koštalo. Čak i kada svemu tome pridodamo troškove koji podrazumijevaju projekte integracije. Ali da, očito je da živimo u neobičnim vremenima – podvlači direktorica bosanskog ogranka udruge IPSIA.
