Sigurno ste barem jednom u sredstvima informisanja gledali kako političari ili neke druge javne ličnosti slavodobitno izađu pred kamere i otkriju nam kako su protiv određenih lica podnijeli krivičnu prijavu.
Većina građana, neupućenih u suštinu, odmah zaključuju i već vide dotičnog kako sjedi na optuženičkoj klupi dok mu se izriče kazna. Posebno je to vidljivo u komentarima na društvenim mrežama gdje se osobi protiv koje je podnesena krivična prijava već određuje visina zatvorske kazne!?
Procedura
S tim u vezi, važno je jasno reći: krivična prijava nije dokaz, niti znači da će neko biti optužen, a kamoli osuđen.
Zato je bitno da građane informišemo o cijelom procesu od podnošenja krivične prijave, pa do samog pokretanja sudskog procesa. Ipak je taj put dugotrajan i nerijetko se desi da se i ne dođe do sudskog epiloga po osnovu neke krivične prijave.
Proces koji slijedi nakon podnošenja prijave prolazi kroz više faza:
1. Prijem prijave i početna procjena
Tužilaštvo zaprima krivičnu prijavu i vrši njenu preliminarnu analizu. U ovoj fazi se procjenjuje da li prijava uopšte sadrži elemente krivičnog djela. Veliki broj prijava završi već ovdje – odbacivanjem!
2. Formiranje predmeta i provjere
Ako tužilac procijeni da postoje osnovi sumnje, formira se predmet i počinju provjere, a to je: prikupljanje dokumentacije, saslušanje svjedoka, angažovanje vještaka i saradnja sa policijom. Ova faza može trajati mjesecima, pa čak i godinama.
3. Istraga (ako se otvori)
Tek ako postoje ozbiljniji osnovi sumnje, tužilac donosi naredbu o provođenju istrage. Ni ovo ne znači da je neko kriv – već samo da postoji sumnja koju treba dokazati.
4. Odluka tužilaštva
Nakon istrage postoje dvije opcije. Jedna je obustava postupka (nema dovoljno dokaza), a druga podizanje optužnice. Statistika pokazuje da veliki broj prijava nikada ne dođe do optužnice.
5. Sud potvrđuje optužnicu
Čak i kada tužilaštvo podigne optužnicu – sud je mora potvrditi. Ako sud procijeni da nema dovoljno dokaza optužnica se odbija.
6. Suđenje
Tek nakon svega ovoga počinje sudski postupak, gdje se izvode dokazi, saslušavaju svjedoci, te donosi presuda. Tek tada se odlučuje da li je neko kriv ili nije.
Pritisak ili diskreditacija
Upravo zbog svega navedenog, objave političara ili drugih javnih ličnosti o podnošenju krivičnih prijava protiv nekoga više bi mogle imati veze sa tendencijom da se na nekoga izvrši pritisak, pa čak i da se neko javno diskredituje. O ličnoj samopromociji podnosioca prijave da i ne govorimo.
Baš kao što smo ranije i napomenuli: većina će „na prvu“ informaciju o tome da je protiv nekoga pokrenuta krivična prijava, dotičnog već vidjeti kao sumnjivca, kriminalca, pa čak i osobu koja će završiti iza rešetaka!
Samim tim, diskreditacija je zagarantovana! Baš kao i lični marketing onoga koji podnosi prijavu, jer će nerijetko u javnosti steći dojam borca za pravdu.
Bura i muk
Ono o čemu se rijetko ili nikako priča je koliko je silnih krivičnih prijava odbačeno. Podnosioci krivičnih prijava u osnovi dižu veliku buku kada pokreću taj pravni korak, no vidjećete da u većini slučajeva sve ostaje na tome. To je intencija, a da li je prijava odbačena, da li je istraga obustavljena, da li je osoba okrivljena ili oslobođena, rijetko ćete čuti od „galamdžija“ pred kamerama.
Znači li to da se ogroman broj krivičnih prijava podnosi u svrhu čistog političkog ili ličnog marketinga? Da se društvu pokaže kako su pojednici dušebrižnici koji traže pravdu, bore se protiv kriminala i korupcije i žele boljitak svima nama?
Ili samo tresu goru da se rodi miš? Da podignu medijsku buru koja će im donijeti kratkotrajnu korist, a iza koje slijedi težak muk i zaborav?
