Sigurne kuće u Bosni i Hercegovini i dalje predstavljaju jednu od ključnih karika sistema zaštite žena i djece žrtava nasilja u porodici. U kontekstu sve češćih slučajeva nasilja i femicida, stručnjaci upozoravaju da su ovi kapaciteti često i jedino brzo rješenje za hitno zbrinjavanje i zaštitu žrtava.
Prema riječima Lejle Lojo Karamehmedović iz Fondacije lokalne demokratije, sigurna kuća u Kantonu Sarajevo postoji još od 2000. godine i od tada je kontinuirano mjesto utočišta za žene i djecu u kriznim situacijama.
“Nažalost, sigurna kuća je u mnogim slučajevima jedino rješenje za najteže oblike nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Femicidi koji su se desili dodatno su pokazali koliko je ovaj sistem zaštite neophodan, ne samo u Kantonu Sarajevo nego u cijeloj Bosni i Hercegovini”, ističe Karamehmedović za „Avaz“.
Stalna popunjenost
Sigurna kuća u Sarajevu raspolaže sa ukupno 35 mjesta, od čega je 25 namijenjeno ženama i djeci žrtvama nasilja, dok je 10 mjesta predviđeno za djevojke koje su preživjele incest ili druge oblike seksualnog i rodno zasnovanog nasilja. Kako navodi Karamehmedović, kapaciteti su u prosjeku popunjeni između 60 i 80 posto, ali se u hitnim slučajevima uvijek pronalazi dodatni smještaj.
“Možemo reći da mjesta uglavnom ima, ali ono što je važno jeste da se uvijek reaguje i da nijedna žena ne ostane bez zaštite. Od osnivanja sigurne kuće do danas nijedna žena koja je potražila pomoć nije ostala bez smještaja, što pokazuje koliko je ovaj sistem neophodan”, pojašnjava ona.
Sistem prijave i zaštite
U Federaciji BiH postoji pet sigurnih kuća, dok ih je ukupno osam na nivou cijele države. Sistem prijave nasilja funkcionira kroz SOS linije i policijske strukture. Građani mogu prijaviti nasilje putem brojeva kao što su 1264 i 1265, ili direktno preko lokalnih SOS telefona, nakon čega se aktivira hitna reakcija policije i centara za socijalni rad.
“Važno je naglasiti da žrtva ne može sama doći u sigurnu kuću bez uključenja nadležnih institucija. Policija mora biti uključena i ona odlučuje o hitnom smještaju, uz saglasnost žrtve”, objašnjava Karamehmedović.
Oporavak i ekonomsko osnaživanje
Sigurna kuća radi 24 sata dnevno, a nakon prijema žrtve se provodi informativni razgovor i izrađuje individualni plan zaštite i oporavka.
“Fizičke rane mogu zacijeliti, ali psihološki oporavak je dugotrajan proces i tu je ključna naša podrška. Boravak u sigurnoj kući može trajati do šest mjeseci, uz mogućnost produženja u zavisnosti od potreba korisnice. Nakon izlaska, cilj je da se žrtve ne vraćaju nasilnim okruženjima. Nastojimo da žene ekonomski osnažimo kako bi mogle samostalno živjeti i brinuti o sebi i djeci, bez povratka nasilniku”, ističe Karamehmedović.
Nasilje nije privatna stvar
Ona dodaje da je neophodno jačati svijest u društvu da nasilje nad ženama nije privatna stvar, nego ozbiljan društveni problem koji zahtijeva brzu i odlučnu reakciju institucija i građana.
“Neprijavljivanje nasilja kojem svjedočimo također je odgovornost. Svaki građanin može spasiti nečiji život ako reaguje na vrijeme”, poručuje Karamehmedović.
Crna hronika: https://crna-hronika.info/sve-vise-slucajeva-nasilja-puni-sigurne-kuce-u-bih/839068
