Udruženje „Ne diskriminacija – ne mobing“ Tuzla navršilo je četiri godine aktivnog i stvarnog društvenog angažmana. U tom periodu podnijeli smo više krivičnih prijava zbog utaje poreza, teških povreda prava iz radnog odnosa, nezakonitog zapošljavanja, diskriminacije i drugih oblika sistemskog bezakonja.
Za razliku od većine organizacija civilnog društva, naš rad nije se završavao na saopštenjima, okruglim stolovima i projektnoj dokumentaciji, već u institucijama – kroz prijave, zahtjeve, postupke i konkretne pravne radnje.
Primjenom Zakona o slobodi pristupa informacijama Bosne i Hercegovine, zakona koji je usvojen još 2000. godine i predstavlja jedan od temeljnih demokratskih mehanizama kontrole vlasti, dokazali smo brojne nepravilnosti u radu javnih organa. Istovremeno smo došli do poražavajuće činjenice: taj zakon u praksi gotovo da nije korišten od strane civilnog sektora – ni u Tuzli, ni u ostatku BiH.
Razlog je jednostavan: korištenje tog zakona znači sukob s institucijama, upornost, pravno znanje i spremnost na pritiske. Sve ono od čega je tzv. nevladin sektor godinama bježao.
Još ogoljenija slika otvorila se primjenom Zakona o zabrani diskriminacije BiH, usvojenog 2009. godine. Riječ je o zakonu koji radnicima i građanima daje snažne mehanizme zaštite – uključujući sudsku zaštitu, prebacivanje tereta dokazivanja i obavezu institucija da aktivno sprječavaju diskriminaciju. Ipak, u praksi smo utvrdili da nema sistemske podrške njegovoj primjeni, posebno od strane sindikata, iako je upravo borba protiv diskriminacije u sferi rada njihova zakonska i statutarna obaveza.
Umjesto pravne borbe – tišina.
Umjesto tužbi – saopštenja.
Tako je i ovaj zakon ostao mrtvo slovo na papiru.
U državi u kojoj većina građana živi na ivici egzistencije, gdje su osnovne životne potrebe postale luksuz, prava garantovana zakonima postaju apstraktna. Međutim, ključni problem nije neznanje građana, već potpuno otuđenje civilnog sektora od onih koje bi trebao zastupati.
Civilno društvo u BiH je vremenom prestalo biti korektiv vlasti i postalo njen projektni, finansijski i interesni partner.
Rad velikog dijela civilnog sektora danas se svodi na projektni formalizam, karijerizam i finansijsku korist. U ovaj sektor su tokom proteklih decenija uložene milijarde maraka donatorskog novca, dok su mjerljivi društveni rezultati izostali. Ono što nije izostalo jesu lični benefiti: akademske titule stečene na „aktivizmu“, putovanja, visoke plate, zapošljavanje članova porodica kroz „partnerske institucije“ i trajna povezanost sa političkim strukturama.
Konkretni primjeri tog nerada vidljivi su svakodnevno. Godinama se organizuju okrugli stolovi o pravima radnika, a istovremeno se ne podnese nijedna tužba, nijedna krivična prijava, nijedan zahtjev za inspekcijski nadzor. Organizuju se radionice o diskriminaciji, dok se nijedan slučaj diskriminacije ne dovede do suda.
Studenti i učenici se masovno dovode na događaje kako bi se stvorio privid društvenog interesa, dok se suština svodi na ispunjavanje projektnih indikatora i pravdanje donatorskih sredstava.
Rezultat takvog „aktivizma“ je mjerljiv i porazan. Od 2014. godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo gotovo milion ljudi – većinom mladih, obrazovanih i radno sposobnih. To nisu ljudi koje je otjerala samo vlast. To su ljudi koje je otjerao i lažni civilni sektor, koji je godinama gasio svaki ozbiljan društveni otpor, relativizirao probleme i stvarao iluziju promjena koje se nikada nisu desile.
Penzioneri danas preživljavaju ispod granice siromaštva, radnici su nezaštićeni, a omladina ne vidi perspektivu. U takvom ambijentu, civilni sektor je, umjesto da bude brana samovolji vlasti, postao saučesnik u održavanju postojećeg stanja. U potrazi za titulama, grantovima i statusom, mnogi „aktivisti“ su tuđe nesreće pretvorili u vlastite karijere.
Zaključak koji se više ne smije ublažavati
Bosni i Hercegovini ne treba više projekata bez rezultata, niti civilni sektor koji postoji radi samog sebe. Potreban je reset. Potrebne su organizacije koje će koristiti zakone, ulaziti u postupke, podnositi prijave i snositi posljedice sukoba s moćnima.
Sve dok civilni sektor ostaje produžena ruka vlasti, on neće biti dio rješenja – već ključni dio problema. Društvo koje izgubi povjerenje i u vlast i u civilni sektor ostaje bez ikakvog mehanizma odbrane.
