Udruženje “Ne diskriminacija – ne mobing” Tuzla u okviru projekta finansiranog od strane National Endowment for Democracy (NED) donosi nove podatke vezane za iznajmljivanje poslovnih prostora u kojima je jedna ugovorna strana javni organ. Ovaj put, u fokusu je Ministarstvo finansija – Porezna uprava Federacije BiH, a kao zakupodavac se ponovo pojavljuje Rudarski institut d.d. Tuzla, privredno društvo koje je i ranije bilo predmet istraživanja zbog učestalih ugovornih odnosa sa institucijama koje posluju novcem građana
Na osnovu rješenja kojim je odobren pristup informacijama našem udruženju, dostavljeni su ugovori iz kojih se jasno vidi da se Kantonalni porezni ured u Tuzli nalazi u prostorijama Rudarskog instituta još od 2007. godine.
Prvi formalni ugovori datiraju iz novembra 2011. godine, kada su zaključeni za ukupnu površinu od 445,9 m² (400 m² + 45,9 m²), a mjesečna zakupnina je iznosila 4.559,00 KM.
Taj iznos je važio do 2019. godine, kada dolazi do proširenja ugovora na dodatnih 80 m², uz dodatni mjesečni trošak od 800,00 KM.
Ugovor iz 2022. godine objedinjuje sve prethodne kvadrature i utvrđuje jedinstven iznos mjesečnog zakupa od 5.259,00 KM.
Kada se ovi iznosi saberu i ekstrapoliraju na period od preko deceniju, dolazimo do činjenice da je Rudarski institut od Porezne uprave inkasirao preko 1.000.000 KM – i to za korištenje prostora koji je, u najmanju ruku, upitno privatizovan kao i sve ostalo, odnosno pretvoren iz javnog u privatno vlasništvo pod okolnostima koje i danas ostaju nejasne široj javnosti.
Ovaj slučaj otvara niz pitanja:
Zašto javne institucije iznajmljuju prostor umjesto da ulažu u vlastitu infrastrukturu?
Koji su razlozi da se sredstva poreskih obveznika koriste za isplatu zakupnina firmama koje su često proistekle iz procesa privatizacije društvenih dobara?
Da li su troškovi višegodišnjeg zakupa opravdani u odnosu na mogućnost planske izgradnje objekata u javnom vlasništvu?
Ako se ovoj cifri od preko milion KM, koju je naplatio samo Rudarski institut od Porezne uprave, dodaju i iznosi koje isti zakupodavac ostvaruje kroz zakupu drugih javnih organa koji se nalaze u istoj zgradi, dobija se višemilionski iznos.
Zaključak se nameće sam:
Da su nadležne institucije pristupile planskom zaduženju i izgradnji vlastitih objekata, uz realno obračunate kamate i troškove, do sada bi već bile u mogućnosti da posluju bez dodatnih izdataka za zakup prostora.
Umjesto toga, svake godine iz budžeta građana finansiraju se privatne firme koje upravljaju nekadašnjom društvenom imovinom.
Ovaj slučaj još jednom potvrđuje nužnost dublje reforme u načinu raspolaganja javnim sredstvima i hitne revizije svih dugogodišnjih ugovornih odnosa javnih institucija s privatnim zakupodavcima.
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na samobunt.com.
