Jučer je Tuzla prodisala
Na hiljade ljudi izašlo je na ulice, i to ne zbog koncerta, sniženja ili stranačkog skupa, nego zato što je pukao film.
Protest, koji je počeo ispred Doma za nezbrinutu djecu, u 11:55 – pet do dvanaest, okupio je građane svih generacija i slojeva. Među njima su bili članovi Sabora Bosana, Velike djece, našeg Udruženja “Ne diskriminacija – ne mobing”, i mnogi koji jednostavno više ne mogu gledati kako se sve urušava.
Razlog?
Zločin koji je zaledio krv i pokazao ono što svi znamo, ali šutimo: da mi već dugo nemamo državu, nego dobro organizovanu kriminalnu mrežu pod plaštom funkcija i institucija.
To nije samo nepravda – to je bolest društva koja jede sve pred sobom. Godinama nas hrane lažima i umiruju bajkama.
Šutimo na cijene, šutimo na penzije, na mobing, na ucjene, na korupciju i kriminal. Šutimo dok nam grade na zelenim površinama, dok nam bolnice propadaju, dok zapošljavaju po stranačkoj knjižici, a ne po znanju.
Ali ovaj put – šutnja je pukla.
Jer kad udare tamo gdje najviše boli, kad zlo izađe iz sjene, više nema “sutra ćemo”.
Ovaj protest nije bio politički, nego ljudski
Bio je krik naroda koji je izgubio povjerenje, nadu i strpljenje.
I zato – kapa do poda svima koji su stali rame uz rame, bez zastava i slogana, samo s osjećajem da moramo reći: DOSTA!
Ali, da ne bude da se pravimo slijepi – bilo je i onih koji su pokušali da taj krik pretvore u scenu iz predizbornog filma.
Populizam, govori, teatralni nastupi… i publika koja, umjesto da zviždi, aplaudira.
To je ono što najviše boli.
Sramota je kupovati političke poene na protestima protiv zla.
Ako imate šta reći, recite to tamo gdje radite – u vijećima, komisijama i skupštinama.
Ne ovdje, ne među narodom čiju ste volju gazili svaki put kad ste dizali ruku po nalogu šefa.
Jer kakvu “vladavinu prava” glumi vijećnik koji, dok sjedi u Komisiji za ljudska prava, glasa da se građanima oduzme pravo da biraju i budu birani u mjesnim zajednicama?
To nije demokratija. To je predstava. I to loša.
Ali znate šta?
Mi još vjerujemo u građane.
Jer oni su jučer pokazali da im nije svejedno.
Da još ima nade.
Da nismo svi potonuli u apatiju.
Sad je trenutak da to probuđeno jedinstvo ne utihne, nego da preraste u pokret – pokret za pravnu državu, za dostojanstvo, za život bez straha.
Jer ako se mi ne izborimo za to – neće niko..
Do tada – ostani buntovan.
Jer dokle god ima bunta, ima i nade.
