Dok se svakodnevno svjedoči kako političari i njima bliske interesne skupine, koji su pokrali ovu državu u iznosima koji se mjere milijardama, redovno “odležavaju” kazne u foteljama i za slobodu plaćaju 36.000 KM po godini zatvora, obične građane se u ovoj zemlji i dalje šalje u zatvor zbog – 50 maraka
Tako je naš prijatelj, aktivista i građanin BiH, Almir Arnaut – Beli, nedavno primio obavijest iz Općinskog suda u Jajcu, potpisanu od strane sudije Aleksandra Trkulje, da je nakon gotovo pet godina od navodnog prekršaja kažnjen novčanom kaznom od 50 KM. I ne bi to bilo ništa novo da država nije odlučila kako se neplaćanje te “sramotne” kazne mora sankcionisati zatvorskom kaznom od 15 dana.
Da, dobro ste pročitali – pet godina nakon navodnog prekršaja od 50 KM, čovjek ide u zatvor.
Prema zakonu, sudija je mogao odrediti kaznu u trajanju od jednog do petnaest dana, ali je, iz samo njemu znanih razloga, izabrao maksimalnu mjeru. Za 50 KM – 15 dana zatvora.
A razlog?
Prekršaj koji, ni dan-danas, nije do kraja objašnjen. Almir tvrdi da je sve počelo 29. novembra 2020. godine, na Dan državnosti bivše države, kada je zajedno s grupom građana obilježavao ZAVNOBiH u Jajcu i Mrkonjić Gradu.
Iako ne zna šta mu se tačno stavlja na teret, nakon više od pet godina dobija prijetnju zatvorom. I to – zbog kazne koja je manja od jedne državne dnevnice.
“Odoh 15 dana ležati, jesti i, da izvinete, kenj*ti o račun države. Pa čak i popraviti koji zub od ovih malo što imam, od borbe protiv ovakvih gmazova kao Aleksandar i mnogi slični u TK – Sabine, Indire, Kovali, Tulumi, Ljubiči…”, rekao je Arnaut za portal Argument..
“Kazna je 50 KM, a 15 dana jesti, spavati i nužditi sa zdravstvenom njegom košta državu najmanje 7.500 KM. Ovo nije pravosuđe, ovo je korupcija i kriminal.”
Slučaj Almira Arnauta, nažalost, nije izolovan. U državi gdje pojedinci duguju milione za poreze, gdje se zatvorske kazne otkupljuju kao parkirne karte, i gdje korupcija jede i ono malo preostalog dostojanstva sistema, građanin koji se usudi podići glas – završava iza rešetaka.
Jer, kako drugačije objasniti da sudija Davor Kevela, s Kantonalnog suda u Novom Travniku, hladno potvrđuje odluku da se maksimalno kazni čovjek koji duguje 50 maraka, dok su dosijei pravih kriminalaca i dalje uredno posloženi po ladicama – i prekriveni prašinom?
Takvo pravosuđe nije samo nepravda – to je sadizam.
Sudije koje imaju diskreciono pravo birati kaznu između jednog i petnaest dana, ali izaberu najstrožu mjeru za “prekršaj” vrijedan kutije cigareta, ne sude u ime zakona, nego u ime vlastite nemoći i frustracije.
U zemlji gdje su oni koji su je branili ostali bez posla, bez pravde, a sad i bez slobode, pravosudni aparat očigledno ima energije samo za – male ljude.
Velike ribe se, pak, i dalje smiju s naslovnica, oslobađaju u tišini ili kupuju slobodu kao luksuzni proizvod.
A Almir? On odlazi u zatvor, mirne glave, uz ironiju koja bolje pogađa od svake tužbe:
“Odoh ležati o račun države. Bar da im ne ostanem dužan.”
Država čak i na ovaj način stvara nelogične i nepotrebne troškove koji se plaćaju našim novcem. Pored toga što su uništili i rasprodali sve fabrike, pokrali sve što se pokrasti može, sada vidimimo i kako troše naš novac, da provode represiju nad nama.
Na kraju, ostaje pitanje:
Kada u ovoj zemlji ostanu samo sudije, političari i njihovi prijatelji – na kome će tada zadovoljiti svoje sadističke potrebe?
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na samobunt.com.
