Uprkos tome što je bio zvanično zaštićen kao prijavitelj korupcije, član našeg Udruženja, Emir Mešić je nakon višegodišnje pravne borbe izgubio spor protiv Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) – institucije u kojoj je i sam razotkrivao nepravilnosti.
Umjesto institucionalne zaštite, dočekale su ga disciplinske mjere, degradacija, otkaz i – tišina pravosuđa.
Ovaj slučaj, koji traje već više od pet godina, otkriva poraznu realnost za sve potencijalne “zviždače” u Bosni i Hercegovini: sistemska zaštita postoji na papiru, ali ne i u praksi.
Degradacija nakon prijave korupcije
Mešić, bivši uposlenik UIO-a, prijavio je nepravilnosti u radu institucije Tužilaštvu BiH još 2019. godine.
Za to je dobio status zaštićenog prijavitelja korupcije od strane Agencije za prevenciju korupcije (APIK).
Međutim, umjesto zaštite – uslijedile su odmazde.
Protiv Mešića su pokrenuta tri disciplinska postupka. Optužen je za rušenje ugleda institucije i kršenje internih pravila, a kao posljedica, degradiran je na niže radno mjesto.
U kasnijem postupku – otpušten.
Zakon naspram pravilnika: Šta je važnije?
Presuda se oslanja na tvrdnju da je Mešić prekršio interni pravilnik koji zabranjuje zaposlenicima da bez dozvole govore javno o radu institucije.
Međutim, kako tvrde pravnici, ovaj pravilnik je suprotstavljen Zakonu o zaštiti prijavitelja korupcije – zakonu višeg ranga koji jasno omogućava javno istupanje ako prijava ne bude procesuirana.
U vrijeme kada je Mešić govorio za medije, Tužilaštvo BiH već godinu dana nije reagovalo na njegovu prijavu.
Video: Pretres Podcast
Danas je poznato da je Tužilaštvo odlučilo da neće provoditi istragu, iako su navode potvrdili i SIPA i Ured za reviziju institucija BiH.
Zamjena teza: Od prijavitelja do “štete za poslodavca”
Advokatica Biljana Radulović, koja je zastupala Mešića, ističe da je Sud ignorisao suštinu – prijavljenu korupciju – i fokus prebacio na “štetu za poslodavca”.
„Okrenuli su priču tako da on, koji prijavljuje društvenu štetu, postaje uzrok te štete. To je klasična zamjena teza“, tvrdi Radulović.
Transparency International BiH, koji je pratio slučaj kao umješač, ukazuje da Sud nije primjenjivao materijalno pravo niti cijenio pravo na slobodu izražavanja. „Sud BiH nije pružio odgovarajuću zaštitu Mešiću, niti je razmatrao proporcionalnost mjera koje je poslodavac poduzeo. Time je prekršeno ne samo domaće zakonodavstvo, već i Evropska konvencija o ljudskim pravima“, kaže Ena Kljajić Grgić iz TI BiH.
Institucije šute – poruka je glasna
Ni UIO ni Tužilaštvo BiH nisu ponudili argumente koji bi demantovali Mešićeve navode.
Niko ga nije tužio za klevetu, niti je demantovao podatke o milionskim iznosima koji su, prema Mešićevim tvrdnjama, završili na računima privatnih firmi.
Agencija za prevenciju korupcije potvrdila je da njegov status zaštićenog prijavitelja i dalje važi.
Ipak, ta zaštita nije spriječila sankcije koje je pretrpio, niti je osigurala da se korupcija istraži.
Poruka budućim prijaviteljima: Ne pokušavajte
“Oni su od njega napravili primjer – da niko drugi ne bi pokušao“, kaže Radulović.
Mešić je, prema važećim propisima, imao pravo da javno progovori. Međutim, reakcije pravosuđa i institucija pokazale su da praksa ne prati zakon.
“Sudovi i tužilaštva djeluju represivno prema prijaviteljima, dok su prema korupciji blagonakloni”, dodaje Mešić.
Za pravne stručnjake, njegov slučaj jasno ukazuje na slom sistema zaštite “zviždača” u BiH.
Zaključak: Sistem koji obeshrabruje istinu
Iako BiH formalno ima zakone koji štite prijavitelje korupcije, njihova primjena je selektivna, spora i često izostaje kada je najpotrebnija.
Slučaj Emira Mešića pokazuje da javno ukazivanje na korupciju u praksi znači rizik za karijeru, egzistenciju, pa i čast.
U društvu koje tvrdi da se bori protiv korupcije, ovakve presude i institucionalne reakcije šalju obeshrabrujuću poruku: bolje šutjeti.
Preuzimanje dijelova teksta ili teksta u cjelini je dozvoljeno, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na samobunt.com.
