Dok nadležne institucije raspolažu milionima maraka budžetske i donatorske pomoći, građani Donje Jablanice ostaju uskraćeni za osnovne informacije o tome gdje je taj novac završio i kakve je rezultate donio. Umjesto transparentnog izvještavanja i polaganja računa javnosti, nadležni izostankom odgovora dodatno produbljuju nepovjerenje ljudi koji još čekaju obnovu svojih domova i povratak dostojanstvenom životu, piše Inforadar.
Istražuju: Amra Brkić – Čekić, Zinaida Đelilović
Dvije godine nakon katastrofalnih poplava i klizišta u Donjoj Jablanici, preživjeli i dalje pokušavaju obnoviti domove i živote, a pitanja o odgovornosti nadležnih institucija ostaju bez odgovora koji bi im donio pravdu i osjećaj sigurnosti. Dok porodice koje su izgubile najmilije i krov nad glavom zavise od pomoći humanitarnih organizacija i dobrih ljudi, izostanak institucionalne podrške produbljuje njihovo razočarenje. U razgovoru za Inforadar većina stanovnika Donje Jablanice sa kojima smo razgovarali kažu da tragedija nije završena povlačenjem vode i uklanjanjem ruševina.

Ostali su, ističu, strah od novih klizišta, neizvjesnost o budućnosti i bol zbog činjenice da, uprkos proteku vremena, još čekaju da se utvrdi ko snosi odgovornost za ono što se desilo u noći s 3. na 4. oktobar 2024. godine kada je stradalo 19 osoba (Donja Jablanica 18, selo Zlate – jedna osoba).
Obnova sporo napreduje, mještani još čekaju siguran povratak
Ćamila Imamović, predsjednica Mjesne zajednice Donja Jablanica, u razgovoru za Inforadar kaže da se život u naselju polako vraća, ali da obnova još nije ni blizu završena. Iako su pojedine porodice već obnovile svoje kuće i vratile se, veliki broj mještana i dalje čeka rješenje stambenog pitanja.
“Nije to onako kako smo mi željeli i nadali se, ali se život vraća. Dvadeset kuća je u izgradnji, a radovi se izvode zahvaljujući Pomozi.ba. Očekivanja su da bi se ljudi do Nove godine mogli useliti. Ima i onih koji su uz pomoć Islamske zajednice dobili donacije pa su sami obnavljali kuće, a neki su se već vratili. Izgradnju pojedinih kuća finansirao je UNDP, dok će dio porodica dobiti socijalne stanove“, pojašnjava Imamović.

Naglašava da je najveći dio dosadašnje pomoći stigao zahvaljujući humanitarnim organizacijama, pojedincima i ljudima koji su novac direktno donirali porodicama pogođenim poplavama.
“Veoma smo zahvalni svim ljudima koji su pomagali. Ono što ne možemo preboljeti jesu žrtve koje ne možemo vratiti, a sve materijalno će se nadoknaditi”, ističe Imamović, koja već dvije godine živi izvan svoje kuće. Zahvaljujući rodbini i prijateljima, ima osiguran smještaj i, kako kaže, nije morala plaćati kiriju.
Stambena obnova samo je dio problema s kojima se suočavaju mještani. Mnogo važnije pitanje ostaje sigurnost naselja i sanacija infrastrukture koja je i nakon dvije godine u velikoj mjeri neuređena.
“Nijedan kanal koji je zatrpan još uvijek nije očišćen. Tu su i zidovi, podzide, lokalni putevi, brane. Sve to treba uraditi, ali se nadležnosti prebacuju. Još čekamo, borimo se, ali smo svjesni i činjenice da je tlo poremećeno i da se uvijek pojavi neki novi problem. Prijavljujemo, pa kada dođemo na red“, upozorava Imamović.
Kaže da su mještani više puta upozoravali nadležne, slali dopise i molbe te organizovali proteste, ali da su konkretni rezultati izostali. Prema njenim riječima, nakon što je raščišćen put i ponovo uspostavljena prohodnost, izostala je sistemska sanacija ostale infrastrukture.

“Ukazivali smo na probleme, protestvovali, slali dopise i molbe, ali sve ostane na obećanjima. Niko nam nije rekao da nešto neće uraditi, ali kada tražimo da se konkretno nešto završi, onda nastaju problemi. Recimo, ako se kaže da je nešto u vlasništvu Cesta FBiH u okviru tri ili četiri metra, i ako je njima u interesu da uđu u taj prostor, onda je to putni pojas. Ali ako nam treba staza od metar, onda mi mještani moramo tražiti saglasnost vlasnika zemljišta da bi se ta staza gradila. To nam je nepojmljivo”, objašnjava Imamović.
Ne tvrdi da se ništa ne radi, ali smatra da je za dvije godine moglo biti urađeno mnogo više. Posebno ukazuje na činjenicu da mještanima Donje Jablanice još nije isplaćena odšteta za pretrpljenu štetu. Očekuju da će institucije taj proces pokrenuti nakon raspisivanja javnog poziva.
Ipak, najveće nezadovoljstvo mještana odnosi se na izostanak odgovora o odgovornosti za tragediju u kojoj su izgubili svoje najbliže. Imamović smatra da je bilo dovoljno vremena da nadležni organi utvrde šta se dogodilo i ko snosi odgovornost.

“Davno smo izgubili povjerenje u pravdu. Sigurni smo da se do sada moglo utvrditi ko je odgovoran za ono što se desilo u Donjoj Jablanici, ali se očito sve razvlači. Nismo zadovoljni radom nadležnih organa. Ljudi koji su izgubili svoje najmilije su razočarani”, zaključuje ona.
Privremeni smještaj postao trajna neizvjesnost
Emina Ahmetspahić i njena porodica i dvije godine nakon poplava žive u kontejneru, bez odgovora kada će ponovo imati vlastiti dom. Kontejneri, koje je donirala Turska, bili su zamišljeni kao privremeni alternativni smještaj za ljude koji su u poplavama i klizištima u oktobru 2024. godine ostali bez svojih domova. Za Eminu i njenu porodicu privremeni smještaj postao je svakodnevica.

“Tu smo evo već više od dvije godine. S vremena na vrijeme kontejner prokišnjava, ali eto, imamo osnovno što nam treba. Nekad nas iz Merhameta posjete, od vlasti niko. Niko nas od njih nije pitao imamo li ono osnovno. Mi nakon poplava nismo dobro, nismo u stanju ni da radimo“, priča Emina dok je kroz prozor dozivaju djeca.

O noći u kojoj su razorne poplave i klizišta odnijeli ljudske živote ne može govoriti, uznemireno nam objašnjava. Kaže da dugo nije bila ni svjesna svega što se dogodilo, jer je šok bio prevelik. Dok se prisjeća, skida naočale i briše suze, a potom kratko poručuje da nema velika očekivanja.
Rukom pokazuje da je preko puta kontejnerskog naselja počela gradnja zgrade u kojoj bi porodice, pogođene katastrofalnim poplavama, trebale dobiti stanove. Dok pokazuje na gradilište, dodaje da pomenuta gradnja ne unosi dozu sigurnosti.

“Tu bismo trebali dobiti stan kad se izgradi, ali mislim da to neće biti brzo. I to će biti na period od pet godina, pa ako utvrde da se ne možemo vratiti u naše kuće, tada će nam produžiti boravak u tom stanu. Znači, moja djeca neće imati ništa svoje“, zamišljeno će Emina.
Dok govori o budućnosti, u kontejneru se čuje žamor njene djece.
Za porodice koje su preživjele, borba za siguran dom i normalan život još traje. Posljedice katastrofe nisu završene povlačenjem vode i uklanjanjem ruševina. Ožiljci su ostali, a za neke porodice svaki novi kišni dan donosi strah i vraća sjećanja na noć u kojoj su izgubile sve što su godinama gradile.
Osim Emine, u privremenom kampu, sa porodicom živi i Jasmin Šašić iz sela Zlate kod Jablanice. Kaže da njegova kuća nije u potpunosti uništena, ali se oni ne smiju vratiti. Objašnjava da njegova kćerka, zbog proživljene traume, često boravi u bolnici.
Moli nas da ga snimimo i uputimo apel dobrim ljudima u njegovo ime. Kaže da im je potrebna hrana i odjeća.

Ernad je spasio porodicu, ali izgubio vlastiti život
Na mjestu gdje se nekada nalazila porodična kuća Lejle Begović danas gotovo da nema tragova doma. Tu je sa rahmetli suprugom Ernadom podizala porodicu, a u nekoliko trenutaka nestalo je sve što su godinama stvarali.
“Kada vidim kišu kroz prozor, strah me uhvati. To što smo prošli tu noć, neću zaboraviti dok sam živa. Još uvijek idem psihologu”, kaže Lejla i briše suze.

“Sve što smo gradili godinama nestalo je u svega nekoliko trenutaka. Sada sa djecom živim u potkrovlju kuće u Jablanici i nemam namjeru nikada više da živim u Donjoj Jablanici. Ovo što sam imamo je zahvaljujući humanitarnim organizacijama i dobrim ljudima. A država? Državu i vlast neka je stid i sram. Niko od njih nije došao i pitao imamo li mi šta jesti, kako plaćamo račune…vjerujte ljudi koji su preživjeli ovu katastrofu nisu sposobni da nastave život normalno. Ljuta sam na ljude koji se pitaju, ljude koji su u vlasti, na one koji još uvijek nisu utvrdili ko je odgovoran što je moj Ernad stradao. Živim za taj dan, da se utvrdi čija je odgovornost“, plačući govori Lejla Begović, koja je nakon poplava u bolnici provela 23 dana zbog zadobijenih povreda.

Osim borbe da djeci osigura krov nad glavom i nastavi život nakon tragedije, Lejlu i dalje opterećuje pitanje odgovornosti za smrt njenog supruga. Ogorčena je što, kako kaže, još nije utvrđeno ko je odgovoran za ono što se dogodilo u Donjoj Jablanici.
Dok se prisjeća krične noći, govori: “Sve se odvijalo brzo. Ernad nas je jedno po jedno spašavao, na leđima prebacivao do stepeništa susjedne kuće lokalnog imama Semira ef. Jahića. Osim nas u kući su bila djeca i Ernadovi roditelji. Ernad je dao posljednje atome svoje snage da nas spasi, a u tom spašavanju izgubio je vlastiti život”, drhtavim glasom objašnjava Lejla.
Za nju život nakon poplava nije povratak na staro.
To je svakodnevna borba s traumom, brigom za troje djece i čekanjem da se utvrdi odgovornost za tragediju koja joj je zauvijek promijenila život.
Trauma ne prolazi, strah od novih kiša ostaje
Dio svoje kuće, uz pomoć donatora i dobrih ljudi, obnovio je Himzo Begović. Zahvalan je što su on, sin, kćerka i ostali članovi porodice ostali živi, ali sjećanja na noć između 3. i 4. oktobra 2024. godine i dalje su bolna. U katastrofi je izgubio komšije i rođake. Dvoje mještana Donje Jablanice pronašao je mrtve dok je pokušavao shvatiti razmjere tragedije koja je zadesila njegovo mjesto.

“To su bili jezivi prizori, nešto što niko od nas nije mogao ni pomisliti da će mu se desiti”, govori Begović.
Kada je katastrofa počela, s članovima porodice nalazio se na spratu kuće. Spas su potražili kroz prozor, dok su voda, blato i materijal s okolnog terena nosili sve pred sobom.
“Pobjegli smo kroz prozor. Tu noć, da te Bog sačuva, nismo smjeli bježati nigdje dalje. Situacija je bila gora nego rat i sve u svijetu što sam vidio. Samo gledaš, sve nestaje. Ovdje je nestala štala, objekti, samo vidiš voda nosi”, prisjeća se Himzo Begović dok pokazuje još vidjljivu štetu u dvorištu, na kući…

Himzo Begović: Bilo je gore nego u ratu
Za one koji su preživjeli, to nisu samo sjećanja na jednu strašnu noć nego i gubitak ljudi s kojima su dijelili svakodnevni život. Dvije godine kasnije, dok pokušavaju obnoviti kuće i vratiti se koliko je moguće normalnom životu, trauma je još prisutna.
Sabina Begović u Donju Jablanicu dolazi povremeno, kako bi nastavila obnovu onoga što je uništeno. Dio posla je završila, dok za ostatak čeka bolje dane i novac koji će joj omogućiti da nastavi.
Kaže da su im u najtežim trenucima pomagale humanitarne organizacije i pojedinci, ali da se danas osjećaju prepušteni sami sebi.
“Imali smo pomoć od dobrih ljudi i humanitarnih organizacija. Sad se osjećamo zaboravljenima. Dugo nisam željela ni s kim da razgovaram, pa ni s novinarima. Evo, sad sam pristala. Boli nas sve jer se osjećamo zaboravljeno“, kaže Sabina.
Dok pokazuje mjesta na kojima su nekada bile livade i dijelovi naselja, postavlja pitanje koje, prema njenim riječima, i dalje najviše opterećuje mještane: zašto niko još nije odgovarao za tragediju u Donjoj Jablanici?
“Neko je dozvole dao za kamenolom, pa se to sve sručilo na nas. Kako se ne zna još? To je nevjerovatno. To nas sve najviše boli”, govori ona.
Pitanje odgovornosti za katastrofu prati i osjećaj da se pažnja institucija prema preživjelima s vremenom smanjivala. Sabina kaže da ih posebno pogađa odnos vlasti prema ljudima koji su izgubili članove porodice, domove i sigurnost.
“Nama najviše pomognu humanitarne organizacije, dobri ljudi. I sad, kad je kiša, strahujemo. Nije nam ugodno, ali nas najviše boli odnos države prema nama. Taj odnos je nečovječan. Nije u redu da dolaze i slikaju se samo kada grade političku karijeru. Razočarani smo što se sve zaboravilo“, kaže Sabina.
Strah je naročito izražen tokom kišnih dana. Mještani su svjesni da je teren nestabilan, da je dio Donje Jablanice proglašen tzv. crvenom zonom, ali i da bi se nove bujice ili klizišta mogli ponoviti. Poseban problem predstavljaju odvodi, a neizvjesnost oko zaštite naselja dodatno pojačava osjećaj nesigurnosti.
„Idu kiše, snjegovi, strahujemo. Ali opet ne možemo skroz napustiti svoju kuću. Svjesni smo da je brdo rastreseno, da se to može opet pokrenuti. Ovo je proglašeno crvenom zonom i zato se mnogo ljudi nije vratilo i ne želi da se vrati“, objašnjava Sabina.
Prema njenim riječima, govori se i o izgradnji brane, ali postoje poteškoće, između ostalog i imovinskopravne prirode. Dok se čekaju rješenja, ljudi koji su ostali u svojim kućama žive sa sviješću da su na području na kojem postoji rizik.
„Mi smo ovdje na svoju odgovornost i nije nam ugodno. Nama će trauma ostati dok smo živi“, kaže Sabina.
Milionska pomoć i dalje bez jasnog izvještaja o utrošku
Prema zvaničnim podacima, u noći 3/4. oktobra 2024. stradalo je 27 ljudi (19 u Jablanici, pet u Konjicu, tri u Fojnici), a ukupna šteta procijenjena je na više od 120 miliona eura. Iz Delegacije EU ranije je najavljeno 45 miliona eura za obnovu, a Vlada FBiH je planirala 50 miliona KM podrške ekonomiji, cestama i općinama.
U oktobru prošle godine, Vlada Federacije BiH je Općini Jablanica dodijelila 16,7 miliona KM za sanaciju šteta uzrokovanih poplavama. Od tog iznosa, 2,65 miliona KM namijenjeno je saniranju materijalne štete i otežanog poslovanja privatnih privrednih subjekata u poplavljenom području, dok je šest miliona KM predviđeno za rekonstrukciju, sanaciju i izgradnju magistralne prometne infrastrukture, u saradnji s upraviteljem magistralnih cesta u FBiH. Preostalih 8,05 miliona KM namijenjeno je saniranju štete na imovini građana i pravnih osoba, stambenim i drugim objektima, lokalnim putevima, mostovima, potpornim zidovima, klizištima i komunalnoj infrastrukturi.
Odlukom je propisana i kontrola namjenskog utroška sredstava.

Generalni sekretarijat Vlade FBiH kontrolu treba vršiti na osnovu izvještaja Općine Jablanica, uz finansijsku dokumentaciju kojom se dokazuje namjensko trošenje novca. U slučaju neutrošenih ili nenamjenski utrošenih sredstava, Općina je dužna izvršiti njihov povrat.

Više od mjesec dana trebalo je Vladi FBiH da odgovori na novinarski upit o trošenju 16,7 miliona KM, koliko je Općina Jablanica dobila za sanaciju šteta od poplava. Umjesto konkretnih informacija o projektima koji su finansirani, korisnicima sredstava, eventualnim nepravilnostima i kontroli njihove potrošnje, iz Vlade je (nakon niza telefonskih poziva i insistiranja prema nadležnim službama) te nakon mjesec čekanja, stigao odgovor u kojem se navodi da je “postupak realizacije navedene odluke u toku“, dok će se pravdanje utrošenih sredstava vršiti u skladu sa Zakonom o izvršavanju Budžeta FBiH.

Očito je da ovakav odgovor ne daje ni približno sliku o tome kako se troši novac namijenjen obnovi područja pogođenih katastrofalnim poplavama. Nismo dobili ni podatke o konkretnim infrastrukturnim projektima, privrednim subjektima i fizičkim licima koji su finansirani novcem dodijeljenim Jablanici, niti informaciju gdje građani mogu pronaći detaljan izvještaj o njegovom utrošku. Bez odgovora su ostala i pitanja o načinu na koji Vlada FBiH kontroliše trošenje sredstava uplaćenih na račun Općine, eventualnim nepravilnostima i kašnjenjima, kao i o iznosu međunarodne pomoći i donacija te dijelu tog novca koji je direktno usmjeren građanima Jablanice.
Odgovore na pitanja o utrošku novca i realizaciji obnove tražili smo i od Općine Jablanica. Načelnik Emir Muratović obećao je da će dostaviti odgovore, ali oni nikada nisu stigli.

Uprkos višestrukim pokušajima da dobijemo tražene informacije i insistiranju na odgovorima, Općina je ostala nijema.
Tako građani Jablanice, čiji su životi uništeni u poplavama, ni nakon dvije godine nemaju potpunu i javno dostupnu sliku o tome kako se raspoređuje i troši novac namijenjen obnovi njihovih domova i infrastrukture, ko su korisnici pomoći, šta je završeno i šta još nije, te ko kontroliše realizaciju obećanih mjera.
Istraga ponovo pokrenuta, konačna tužilačka odluka se čeka
Istraga o okolnostima koje su dovele do stradanja stanovnika i dalje je u toku, a konačna tužilačka odluka još nije donesena. Iz Federalnog tužilaštva FBiH za Inforadar je potvrđeno da je istraga formalno ponovo pokrenuta 18. marta 2026. godine, nakon što je prethodna naredba o provođenju istrage stavljena van snage iz proceduralnih razloga.
Naime, glavni kantonalni tužilac Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona 12. marta 2026. godine donio je odluku kojom je stavljena van snage ranije donesena naredba o provođenju istrage Područnog tužilaštva Konjic, nakon čega je predmet vraćen u prethodnu fazu postupka. Potom je predmet dostavljen Posebnom odjelu za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala Federalnog tužilaštva FBiH, gdje je postupajući federalni tužilac 18. marta donio novu naredbu o provođenju istrage.

Iz Federalnog tužilaštva navode da se u okviru istrage kontinuirano poduzimaju istražne radnje, obavljaju vještačenja i uviđaji, saslušavaju svjedoci te prikuplja i analizira obimna izuzeta dokumentacija. Provjeravaju se i drugi podaci i dokazi koji bi mogli biti značajni za potpuno utvrđivanje činjenica i okolnosti tragedije.
“Postupajući federalni tužilac Posebnog odjela aktivno radi na ovom predmetu i poduzima sve potrebne radnje s ciljem što skorijeg donošenja tužilačke odluke”, kaže za Inforadar Nina Hadžihajdarević, portparol Federalnog tužilaštva.
Dodaje da su u Tužilaštvu svjesni velikog interesa javnosti za ovaj slučaj te da će i ubuduće, u granicama koje dopuštaju interesi istrage i zakonska ograničenja, pravovremeno obavještavati javnost o značajnijim aktivnostima u predmetu.




























