Dok revizori iz godine u godini upozoravaju na iste probleme, od netransparentne podjele grantova, transfera i subvencija do kršenja propisa o javnim nabavkama, slabih internih kontrola i nepravilnosti u zapošljavanju, institucije u Bosni i Hercegovini raspodjeljuju milijarde maraka javnog novca .
Preporuke revizora se godinama ponavljaju, a za njihovo neprovođenje uglavnom nema direktnih sankcija. Njihova učestalost na različitim nivoima vlasti pokazuje da nije riječ o izolovanim propustima pojedinih institucija, već o sistemskom problemu upravljanja javnim novcem, piše Inforadar.
Jasmila Pašić, projektna menadžerica Centra civilnih inicijativa (CCI) kaže da je to teško “svesti na jedan uzrok, jer se tu preklapa nekoliko stvari odjednom”.
“Prije svega, ne postoji nikakva sankcija za institucije koje ne isprave ono što je revizija utvrdila. Ured za reviziju uradi svoj posao, dostavi preporuke, a šta će se dalje dešavati zavisi isključivo od volje rukovodstva i od toga koliko će parlament zaista pratiti najbolje. Kad nedostaju i odgovorni rukovodioci i taj parlamentarni pritisak, preporuka bude “primljena k znanju” i tu se odluka završava jednostavno. reviziju institucija BiH je za 2025. godinu izdao 444 preporuke ii od toga je čak 218, gotovo polovina, ponovljena iz prethodnih godina”, ističe Inforadar Pašić.
Mišljenja je da je dok rukovodilac institucije zadužen za proveru preporuka ne osjeti nikakvu posljedicu – bilo disciplinsku, materijalnu ili kaznenu – nema razloga da se to mijenja.
“Ovo nije samo pravno pitanje, već i pitanje upravljanja kulturom: institucije čijeg rukovodstva ozbiljno shvataju nalaze revizije pokazuju bolje rezultate od onih gdje se izvještaj tretira kao formalnost koju treba samo “odraditi”. Dakle, ne bih se mogao svesti samo na zakon , riječ je o kombinaciji slabe parlamentarne kontrole, nepostojanja sankcija i opšte tolerancije prema neprovođenju preporuka”, smatra Pašić.
Damjan Ožegović iz Transparency Internationala BiH kaže da je revizor značajan, ali nedovoljno iskorišten mehanizam kontrole javne potrošnje. Upozorava da njihovi nalazi često ostaju “mrtvo slovo na papiru”.
“Revizijski nalazi su vrlo stručni, ulaze u dubinu, imaju na raspolaganju informacije institucija iznutra, ali se po njihovim nalazima ne postupa. Vrlo značajno, revizori mogu izvršiti pregled ili ispitivanje određenih aspekata poslovanja cijele ili dijela institucija, programa ili aktivnosti u pogledu ekonomije, efikasnosti i efektivnosti sa kojim ta institucija koristi resurse . kada postoje indicije o postojanju značajnijih kršenja zakona, uključujući i ministarstva finansija. Među institucijama za provođenje zakona svakako su tužilaštva. Međutim, ona ne reaguje najčešće jer, prema priznanju brojnih tužilaca, nemaju kapacitet niti dovoljnu obuku da postupaju po ovim izvještajima. Naravno, ne treba isključiti ni nerijetki nedostatak volje”, konstatuje Ožegović za Inforadar.
Prema njegovim riječima, ponavljanje istih nepravilnosti i nepostupanje prema preporukama je svakako sistemski problem gdje revidirana institucija i njoj nadležni organi ne žele da koriste mehanizme , koji su doduše vrlo široko postavljeni, kako bi ispravili nepravilnosti, znajući da za to ne postoji nikakva odgovornost.
Poseban rizik predstavljaju grantove, transfere i subvencije, gdje revizori, kako navodi Ožegović, često utvrđuju da se sredstva dodjeljuju bez jasno utvrđenih kriterija i da nije moguće dovoljno jasno utvrditi da li su sredstva potrošena svrsishodno.
Slična situacija je i sa javnim nabavkama.
“Javne nabavke su oblast koja je neizostavna u gotovo svakom izvještaju jer su institucije najmanje otporne na ove nepravilnosti, namjerno ili ne”, dodaje Ožegović.
Oba ureda za reviziju (BiH i FBiH-Glavna služba za reviziju javnog sektora RS-a nije odgovorila na naš upit, op.a) smatraju da, kada se nepravilnosti ponavljaju iz godine u godini, ukazuje na slabosti sistema .
Ured za reviziju institucija BiH navodi da ponavljanje iste ili slične nepravilnosti tokom više revizijskih ciklusa može pokazivati da problem više nije samo u pojedinačnoj instituciji, već da zahtijeva sistemsko rješavanje . To je naročito izraženo kada se iste nepravilnosti pojavljuju u većem broju institucija ili proizlaze iz nejasnog normativnog okvira, neusklađenog postupanja, nedovoljno definisanih odgovornosti ili izostanka djelovanja nadležnih organa.
Sličan stav zauzimaju i federalni revizori. Kako navode, ponavljanje istih nepravilnosti samo po sebi predstavlja sistemski nedostatak, jer pokazuje da sistem omogućava da se problem nastavlja i nakon što je već identifikovan.
“Dakle, revizija pokazuje gdje postoje slabosti i šta je potrebno mijenjati, ali za pravno djelovanje potrebni su oni koji upravljaju institucijama, njihovim organima upravljanja i nadzora, resornom ministarstvom, parlamentarnim/skupštinskim komisijama, inspekcijskim i drugim nadležnim organima – svakako u okviru svojih ovlaštenja. Pravi efekat možemo očekivati onda kada svi ti dijelovi sistema maksimalno koriste svoju ulogu”, pojašnjavaju u federalnom Uredu.
Ističu da građani ne bi trebali samo vidjeti da je neka nepravilnost evidentirana u revizorskom izvještaju, već bi trebali osjetiti da institucije iz godine u godini rade bolje, da su usluge kvalitetnije, jednostavniji, javni novac odgovornije korišten i da se problemi koji se jednom prepoznaju ne ponavljaju unedogled.
“To je, u konačnici, pravi efekat revizije: ne samo utvrditi šta nije dobro, nego svojim radom pokrenuti odgovornost i promjene koje će građani moći osjetiti”, poručuju federalni revizori.
Ured za reviziju institucija BiH posebno ističe da se najznačajniji nalazi objedinjuju u Godišnjem izvještaju o glavnim nalazima i preporukama, kojim se Parlamentarnoj skupštini BiH ukazuje i na sistemske nedostatke zajedničkog većeg broja institucija. Odgovornost za otklanjanje nepravilnosti prvenstveno je u rukovodstvu institucija, dok značajnu ulogu imaju parlamentarna tijela, resorna ministarstva, organi upravljanja i nadzora, inspekcije, kao i drugi nadležni organi.
Jedno od ključnih pitanja jeste šta se dešava nakon što revizori utvrde ozbiljna kršenja zakona i izvještaj dostave nadležnim organima.
Tu se razlikuju iskustva državnog i federalnog revizorskog ureda.
Ured za reviziju institucija BiH navodi da nakon završetka revizije izvještaja dostavlja revidiranim i nadležnim institucijama, a potom ih javno objavljuje. U narednim revizijskim ciklusima prati realizaciju preporuka.
„Daljnje postupanje, uključujući procjenu postoje u osnovi za provođenje istrage ili preduzimanje drugih mjera, u isključivoj nadležnosti tužilaštava i drugih organa za provođenje zakona“, navode iz Ureda za reviziju institucija BiH.
Dodaju da nemaju podatke o pojedinačnim predmetima tužilaštava, niti im se dostavljaju povratne informacije o postupanju po njihovim izvještajima.
Nešto drugačije iskustvo imaju federalne revizore.
U skladu sa Zakonom o reviziji institucija u FBiH, Ured tužilaštva kontinuirano dostavlja revizorske izvještaje u kojima su konstatovana značajna kršenja zakona. U određenim slučajevima tužilaštva od Ureda traže revizorske izvještaje, dodatnu dokumentaciju ili informacije potrebne za njihovo postupanje.
Međutim, većina obavijesti koje je federalni Ured zaprimio od tužilaštava odnosi se na odluke da se istraga neće provoditi jer utvrđena kršenja zakona, prema procjeni tužilaštava, nemaju obilježja krivičnog djela. U Uredu ističe da pitanje efekata revizije ne bi ograničili samo na tužilaštva.
“Nakon objavljivanja izvještaja postoji čitav niz lanac institucija koje mogu i trebaju djelovati: od rukovodstva i organa upravljanja i nadzora revidiranih institucija, preko resornih ministarstava i parlamentarnih, odnosno skupštinskih tijela, do inspekcijskih, istražnih i drugih nadležnih organa. Odgovornost za promjenu ne završava objavljivanjem revizorskog izvještaja. Revizija može spremno ukazati na problem, da li je promjena stvarnosti i odgovornosti u praćenju institucija. rukovodilaca i drugih nadležnih aktera da preporuke dokazu i osiguranju da se utvrđene slabosti ne ponavljaju”, zaključuju u Uredu za reviziju institucija FBiH.
Oba revizorska ureda naglašavaju da se vrijednost njihovog rada ne može mjeriti samo brojem objavljenih izvještaja ili realizovanih preporuka.
„Ako institucije ne implementiraju preporuke, problem ostaje prisutan, a posljedice u konačnici snose građana“, poručuju iz federalnog Ureda za reviziju.
Istovremeno, državni revizori konstatuju da preventivni efekat njihovog rada nije uvijek neposredno vidljiv. Sama činjenica da će upravljanje javnim novcem biti predmet nezavisne, da neće biti javno objavljena i razmatrani pred nadležnim nadzornim parlamentarnim komisijama može djelovati preventivno. Navode i da postoje slučajevi u kojima su revizorski nalazi doveli do unapređenja propisa i procedura, racionalnijeg korišćenja javnih sredstava , veće fiskalne discipline i transparentnosti kvalitetnijih usluga za građane.
Ipak, stvarni efekat nastaje tek kada druge institucije koriste informacije iz revizorskih izvještaja i preduzmu mjere iz svoje nadležnosti.
Kakve su posljedice za građane i koje mjere bi najviše doprinijele odgovornijem i transparentnijem upravljanju javnim novcem?
Posljedice su sasvim konkretne, samo se često ne vide u trenutku kad nastaju. Novac koji se izgubi kroz netransparentne nabavke, procijenjene ugovore ili neefikasno trošenje – to je novac koji onda nedostaje zdravstvu, obrazovanju, infrastrukturi. Nezakonito zapošljavanje i angažmani mimo proceduru narušavaju principe jednakih mogućnosti i dodatnu hranu nepovjerenje građana u institucije.
Projektna menadžerica CCI naglašava da je poruka jasna, kada se iste nepravilnosti vrte godinama i bez ikakvih posljedica, a to da nema odgovornosti.
“Dalje erodira povjerenje u državu, hrani apatiju, pa i odlazak mladih ljudi koji ne vide da se sistem stvarno mijenja. Dugoročno, da samo otvara prostor za dalju korupciju , jer institucije koje znaju da preporuke neće imati nikakve posljedice nemaju nikakav razlog da rade drugačije. Ključno je uvesti obavezujući mehanizam praćenja posljedica dokaza , da institucije u zakonskom određenom roku konkretna moraju voditi računa o realizaciji statusa, institucije koje su odgovorne za implementaciju statusa. za one koji sistematski ne provode preporuke Potrebna je i jača parlamentarna kontrola , da izvještaji revizora ne ostaju samo tačka dnevnog reda nego da izabrani predstavnici stvarno traže i primjenjuju predviđene korektivne mjere, uključujući i objašnjenja budžetskih sankcija koje se u praksi skoro nikad ne koriste”, mišljenja je Pašić.
Ističe da aktivno učešće civilnog društva i medija u praćenju revizorskih nalaza ostaje jedan od najefikasnijih pritisaka koji postoji.
“Što je javnost informisanja i nadzora upornji, to je manje prostora za ignorisanje preporuka . Bez svega ovoga zajedno, revizija će ostati dijagnoza bez terapije , jasno će pokazivati šta ne valja, ali sistem neće imati snagu da to i promijeni”, zaključuje Pašić.
