Ko gura domaću proizvodnju u propast? Trgovci, birokratija ili uvozno lobi?
Dok građani širom Bosne i Hercegovine svakodnevno izdvajaju sve više novca za osnovne životne namirnice, na drugoj strani odvija se tiha, ali razorna kriza: domaći proizvođači uništavaju tone vlastitog roda jer ga nemaju kome prodati.
Paradoks je surov: cijene na rafama rastu, a domaća hrana završava pod zemljom. Na plodnim njivama Semberije, nekada sinonimu za sigurnu proizvodnju hrane, danas se odvijaju scene koje liče na poraz čitavog sistema. Umjesto berbe – uništavanje. Umjesto zarade – gubitak.
Poljoprivrednici ove godine nisu ubirali plodove svog rada, već su ih uništavali. Jedan od njih opisuje kako je morao uništiti zasade kupusa, lubenica i karfiola na ukupno nekoliko hektara zemlje. Isticao je da je riječ o ogromnom trudu, mjesecima rada i ulaganjima, a sve je nestalo pred njegovim očima. Finansijski gubitak broji se u desetinama hiljada maraka, a u to nije uračunat rad, znoj ni neprospavane noći. Najtežim osjećajem naziva trenutak kada morate uništiti sve što ste stvarali, jer ne vidite izlaz, a ako se i naredne godine nastavi isto, postavlja se pitanje ima li uopće smisla sijati.
Drugi proizvođač iz semberskog sela svjedoči o sličnoj sudbini – imao je odličan rod kupusa, spreman za tržište, ali kupca nije bilo. Cijene su spuštene na minimum, jedva da su pokrivale troškove, ali ni tada niko nije htio preuzeti robu jer je tržište bilo prezasićeno. Uvoz je, kaže, potpuno poklopio domaću proizvodnju. Na kraju je sve preorano. To nije samo finansijski udarac, već osjećaj poraza i bespomoćnosti – sav trud i rad ne vrijede ništa. Situacija se iz godine u godinu pogoršava, ulaže se sve više, a zarađuje sve manje. Ljudi ne odustaju zato što ne žele raditi, već zato što nemaju za koga da rade.
Poljoprivrednici tvrde da problem nije u proizvodnji, već u tržištu koje je potpuno izmaklo kontroli. Dok domaći proizvođači ulažu sve više u skupe inpute – gorivo, đubrivo i zaštitna sredstva – tržište preplavljuje uvozna roba, često jeftinija i bolje organizovana. Bez zaštite i jasnih pravila, domaća proizvodnja ostaje nezaštićena. Kamioni iz uvoza pune rafove, dok domaći proizvodi ostaju na njivama.
Predstavnik Udruženja poljoprivrednih proizvođača upozorava da ovo više nije pojedinačan slučaj, već obrazac koji postaje sistem. Ljudi uništavaju proizvodnju jer nemaju kome prodati – to je slika propasti sistema. Ukoliko se hitno ne reaguje, postoji bojazan da će se ostati bez domaće hrane. Proizvođači gube volju, sredstva i sigurnost.
Posljedice su mnogo šire od samih proizvođača – gubitak domaće proizvodnje znači i gubitak ekonomske stabilnosti. Dodatni pritisak stvara rast cijena nafte, koja je otišla na 3,00 KM, a na pojedinim pumpama i preko toga, upravo uoči proljetne sjetve. Cijene repromaterijala porasle su za 20 do 50 posto, a podsticaji od strane resornog ministarstva i lokalnih zajednica kasne mjesecima. Još uvijek nisu isplaćena ni sredstva za prethodnu godinu. Postavlja se pitanje – ko uopće misli o domaćoj proizvodnji? Ako se ove godine ne proizvede dovoljno, a cijene već rastu zbog globalnih dešavanja, tek se može zamisliti kakva poskupljenja očekuju na jesen.
U međuvremenu, Republička tržišna inspekcija obavila je više od 130 kontrola cijena tečnih naftnih goriva, pri čemu je u 55 slučajeva utvrđeno da se trgovci nisu pridržavali propisanih marži. Izrečene su kazne u ukupnom iznosu od 825.000 KM. Kontrole se nastavljaju, a najavljeno je i ograničenje drugih marži, jer čim raste cijena goriva, odmah dolazi do poskupljenja druge robe, dok se cijene rijetko vraćaju kada gorivo pojeftini.
Proizvođači traže hitnu zaštitu domaće proizvodnje i upozoravaju da neće šutjeti dok im kasne podsticaji. Situacija je, kako ističu, potpuno neodrživa. Rast cijena goriva i repromaterijala, kašnjenje podsticaja i nekontrolisani uvoz dovode poljoprivredu do ruba propasti. Ako nadležni odmah ne reaguju i ne zaštite domaću proizvodnju, proizvođači će biti primorani da organizuju proteste kako bi sačuvali svoje njive i egzistenciju.
