Iako su godinama gradili društvo, mnogi danas žive na rubu egzistencije. Pitanje kvaliteta žvota penzionera uvijek je aktuelno
Godinama su radili i doprinosili, a danas mnogi penzioneri jedva sastavljaju kraj s krajem. Umjesto zaslužene brige i mira, suočavaju se sa niskim penzijama, visokim trškovima i osjećajem da su odbačeni i nedovoljno poštovani, jer u svim segmentima društva su zapostavljeni.
“Jedva čekaju da svi pokrepaju, da umru. Djeca ne poštuju roditelje, ovo država ne misli o ljudima, ljudi su dali mladost, ljudi su dali život, po 40 godina staža, umjesto da se nagrade, ne treba da se obogate, samo da prežive, ne mogu ni preživjeti”, poručuje ogorčeni penzioner.
“Mi penzioneri, pogotovo samci, udovci, rastavljeni… živie sami sa sobom. Deveraju kako znaju i umiju. Nažalost, nema više drugarstva, prijateljstva, jaranstva – to je druženje sve falsifikat”, govori penzioner iz Sarajeva.
“Kad se pogleda sve, sagleda, vidi se da o penzionerima niko ne vodi računa. Jednostavno su prepušteni sami sebi ili da neko, njihov predstavnik kojeg je vlada delegirala, da u njihovo ime odlučuje kolika će biti minimalna penzija”, dodaje jedan sagovornik.
“Ja ne znam kako njih nije sramota da uporede – ‘najveća je ovoliko, najniža onoliko’. Ja ne bih govorila koliko je najveća, onda bih ćutala. Ovdje je ili vrh bogat ili onaj najjadniji, najniži, nema srednjeg staleža i oni Evropa, ići ćemo u Evropu, ma ići ćemo znate kad, nikad”, zaključuje penzionerka.
Njihove priče slične su širom zemlje, većina penizionera živi s minimalnim primanjima, uz rast troškova života. Umjesto podrške i pomoći dobijaju minimum ili samo obećanja.
“Mi smo se potrudili da povećamo transfere koji se odnose na njihovu rehabilitaciju i njihovo banjsko liječenje, potrudili smo se da unaprijedimo rad njihovih udruženja i sve ono što su oni tražili izuzev ovog dijela koji uskoro treba da riješimo a koji se odnosi na samo povećanje penzija”, kaže Adnan Delić, ministar rada i socijalne politike FBiH.
Osim osnovne finansijske pomoći koju nadležni izdvajaju, malo računa se vodi o psihičkom stanju osoba treće životne dobi. Starije osobe često se osjećaju usamljeno, nedivljivo, izolovano, ili kao teret, jer upravo sistem nema razvijene mehanizme da ih aktivno uključi u društvo.
“Prijelaz iz svakodnevnice, radnih zadataka, u penziju zna biti i finansijski i emotivno težak. Zato je važno da se penzioneri uključuju u različite aktivnosti, da volontiraju, da se bave svojim unucima, da budu u određenim zadacima ili igrama da bi sačuvali svoje mentalno zdravlje. Jako je važno da i u starijoj dobi ostanemo mentalno zdravi. Mentalno zdravlje dolazi iz čistog uma. Recikliranje negativnih emocija dovodi do progresa, do motivacije i ciljeva, a cilj nas uvijek drži u životu”, pojašnjava psihiloginja Alma Mahmutović Katica.
Radili su i zaradili penzije, a danas se bore za dostojanstvenu starost. Njihov položaj najbolje govori o tome koliko kao društvo cijenimo trud i godine koje su ostavili iza sebe.
Izvor: N1
