Ilustracija protesta u Chicagu 1. maja 1896. godine
Kako je Prvi maj postao dan za odmor, a ne za protest?
Nekada je Prvi maj bio dan bunta, otpora i solidarnosti. Dan u kojem su radnici širom svijeta izlazili na ulice kako bi jasno i glasno poručili: “Naš rad vrijedi, naše dostojanstvo mora biti poštovano.”
Danas, međutim, Prvi maj sve češće protiče uz miris roštilja, izlete u prirodu i tišinu – bez transparenata, bez zahtjeva, bez protesta. Da li smo zaboravili šta Prvi maj zapravo znači?
Psihologinja Slađana Đaković ovu promjenu ne vidi kao slučajnost.
Naprotiv, ona kaže da je riječ o dubokoj psihološkoj promjeni društva koje se godinama suočava s osjećajem hronične nemoći.
“Kada ljudi u društvu dugo žive s osjećajem da ništa ne mogu promijeniti, da se protesti ne isplate, prirodno razvijaju mehanizme psihološkog samoodržanja. Jedan od njih je nesvjesno preusmjeravanje pažnje – od borbe ka bijegu”, objašnjava Đaković.
Roštiljanje, ističe ona, nije samo znak pasivnosti – to je simptom kolektivne psihološke adaptacije. Ljudi više ne vjeruju u efikasnost protesta jer su prečesto vidjeli kako njihova borba završava ignorisanjem, marginalizacijom ili manipulacijom. Kada se sistem uporno oglušuje o potrebe građana, protest više ne djeluje kao sredstvo promjene, već kao izvor dodatne frustracije.
“Političari godinama ne odgovaraju na zahtjeve građana. Taj muk stvara osjećaj da su svi napori uzaludni. A kada se nešto doživljava kao besmisleno, ljudi prestaju da učestvuju. To je suština naučene bespomoćnosti – uvjerenje da ništa što učinimo neće promijeniti stvari”, kaže Đaković.
Dodatni problem leži u društvenim i ekonomskim uslovima u kojima sve više ljudi radi pod nesigurnim, nestalnim uslovima – tzv. prekarni rad. Kada radnici nemaju osnovnu sigurnost, kada se bore da prežive iz mjeseca u mjesec, nestaje i prostor za organizovanu, kolektivnu borbu. Gubi se osjećaj zajedničkog identiteta, a bez tog osjećaja nema ni solidarnosti.
“Iz tog razloga Prvi maj više nije simbol borbe, već dan odmora. Ljudi tada pokušavaju da povrate barem djelić osjećaja pripadnosti – kroz druženje, kroz smijeh, kroz roštilj. To nije čin slavlja, već čin bijega. Taj jedan dan postaje psihološki ventil, način da zaboravimo u kakvom sistemu živimo”, navodi ona.
Ali opasnost ovakvog razvoja je velika. Kada nestane osjećaj da promjena uopšte može da se desi, nestaje i spremnost da se za nju borimo. A to je, možda, najveći poraz jednog društva.
Prvi maj ne mora da izgubi svoje značenje. On može i dalje biti podsjetnik – ne samo na ono što su radnici nekad izborili, nego i na ono što danas treba da se brani. No, da bi se to desilo, moramo se ponovo usuditi da vjerujemo da promjena jeste moguća. I da roštilj ne mora da bude kraj, već početak razgovora.
Izvor: BUKA
